Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2707/11 (A. K.,M. M.,J. V.)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2707/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2707/11, rješavajući apelacije Anđelije Krišto i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Anđelija Krišto protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 006693 11 GŽ3 od 20. aprila 2011. godine;

Mirsada Mašić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-003055 od 10. novembra 2009. godine;

Jozo Vuković protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 RS 006897 08 RSZ od 10. juna 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2707/11 Anđelija Krišto (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tomislavgrada, koju zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnijela je 1. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 006693 11 GŽ3 od 20. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice koji je podnijela radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke o prestanku radnog odnosa i isplata plaće). Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelantice donesena u skladu sa odredbama čl. 112., 113. i 114. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Federacije Bosne i Hercegovine, te odredbi člana 121. st. 1. i 4. navedenog Zakona. Također je navedeno da su paušalni i ničim dokazani navodi apelantice da je tuženi, za vrijeme dok je ona bila na raspolaganju, primao druge djelatnike u radni odnos.

2. AP-2801/11 Mirsada Mašić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajevo, podnijela je 12. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 001005 10 REV od 19. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju, konačna odluka je presuda Kantonalnog suda u Sarajevu 009-0-Gž- 06-003055 od 10. novembra 2009. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice radi zaštite prava iz radnog odnosa (uspostava radnog odnosa na neodređeno vrijeme i isplata izgubljene zarade, te poništenje ugovora o radu na određeno vrijeme). Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da kod apelantice, prilikom zaključenja ugovora o radu na određeno vrijeme sa tuženim, nije postojala mana volje. S tim u vezi je zauzet stav, u odnosu na zahtjev apelantice za uspostavu radnog odnosa na neodređeno vrijeme, da je on neosnovan iz razloga što je apelantici radni odnos kod tuženog prestao protekom vremena na koji je zaključen navedeni ugovor, te se stoga ne radi o nezakonitom prestanku njenog radnog odnosa slijedom kojeg bi joj pripadala prava iz člana 96. stav 2. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine.

3. AP-3515/11 Jozo Vuković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, kojeg zastupa Muhamed Husika, advokat iz Kaknja, podnio je 5. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 RS 006897 08 RSZ od 10. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta koji je podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaća i ostalih naknada). U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da tuženi nije u obavezi isplatiti apelantu razliku plaća, jer su mu u jednom dijelu utuženog perioda plaće isplaćivane na osnovu privremenog Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika FMO iz 1998. godine, dok za drugi dio utuženog perioda apelant nije pružio materijalne dokaze kako bi se mogla utvrditi visina tužbenog zahtjeva u ovom dijelu. U odnosu na zahtjev za isplatu naknade na ime troškova prevoza je zaključeno da apelant nije dostavio validne dokaze u tom smislu, dok je u pogledu jednog dijela zahtjeva za isplatu regresa zauzet stav da je pogrešan stav apelanta da donošenje Zakona o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH predstavlja priznanje duga sa posljedicama prekidanja zastarjelosti potraživanja. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2707/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica Anđelija Krišto se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već su ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2707/11 (A. K.,M. M.,J. V.) | Sudska praksa | Aktio