Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-287/11 (A. N.,S. P.,J. R.,S. T.,A. K.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-287/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-287/11, rješavajući apelacije Ante Novaka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ante Novak, protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 000525 09 Gž od 14. oktobra 2009. godine;
Slađan Pijetlović, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 I 026843 10 Gž od 28. decembra 2010. godine;
Jelena Rešetar, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 026921 10 Gž od 14. januara 2011. godine;
Soko Tarčuković, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Mals 003901 10 Pz od 31. januara 2011. godine;
Ahmed Korić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Mal 005905 09 GZ od 14. aprila 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-287/11 Ante Novak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nedjeljko Ripić, advokat iz Mostara, podnio je 21. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 000525 09 Gž od 14. oktobra 2009. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužiteljeva tužba kojom je tražio da se naloži apelantu da mu na ime isporučene električne energije isplati određeni novčani iznos, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Drugostepeni sud je odbio apelantovu žalbu koja se odnosila na odluku o troškovima u prvostepenoj presudi, uz obrazloženje da je pravilno primijenjen član 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku i da tužitelj nije bez osnova podnio tužbu u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, apelant je imao dug prema tužitelju, ali je tužba odbijena zbog istaknutog prigovora zastare. Nadalje, obrazloženo je da se tužiteljevo ponašanje nije moglo podvesti pod odredbe člana 386. stav 1., niti pod odredbe člana 389. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj imao povoda za podnošenje tužbe.
2. AP-302/11 Slađan Pijetlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Milorad Đurđević, advokat iz Dervente, podnio je 24. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 I 026843 10 Gž od 28. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i apelant obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga za neplaćenu RTV taksu. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije u spornom periodu živio u zajedničkom domaćinstvu sa svojim roditeljima, nego u posebnom domaćinstvu, te da je odredbom člana 19. Zakona o javnom radio-televizijskom sistemu propisana pretpostavka da svako domaćinstvo posjeduje radio ili TV prijemnik, koju pretpostavku apelant nije osporio pismenom izjavom tužitelju.
3. AP-1457/11 Jelena Rešetar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, podnijela je 28. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 026921 10 Gž od 14. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezana apelantica da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga za isporučenu toplotnu energiju za grijanje stana, dok je tužba odbijena u dijelu iznad dosuđenog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da prema relevantnim odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima korisnik komunalnih usluga je obavezan da plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu usluge, te je stoga apelantica bila obavezan da plati utvrđenu cijenu za isporučenu toplotnu energiju. U dijelu tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog, isti je odbijen zbog neosnovanosti, odnosno, zastare potraživanja.
4. AP-1598/11 Soko Tarčuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 6. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Mals 003901 10 Pz od 31. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga za isporučenu toplotnu energiju za grijanje stana, dok je tužba odbijena u dijelu iznad dosuđenog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da je tužiteljeva tužba djelomično osnovana i apelant obavezan na isplatu duga, u skladu sa članom 41. Općih uvjeta za isporuku toplinske energije iz sistema daljinskog grijanja grada Tuzle i člana 17. stav 1, čl. 22, i 262. Zakona o obligacionim odnosima, dok je višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog odbijen zbog neosnovanosti.
5. AP-2187/11 Ahmed Korić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 24. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Mal 005905 09 GZ od 14. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga za isporučenu toplotnu energiju za grijanje stana. U toku postupka tužitelj je dokazao osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva, dok apelant nije dokazao da je pokrenuo postupak raskida ugovora sa tužiteljem koji bi eventualno imao za posljedicu drugačije rješavanje predmetnog spora, niti je dostavio ijedan dokaz kojim bi se mogao osloboditi obaveze plaćanja duga.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-287/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić