Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-295/11 (R. K.,M. H.,„Meridijan“ d.o.o. Zenica,Institut Zaštite, Ekologije I Informatike,Š. H.,D. Đ.,M. P.)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-295/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine,, u predmetu broj AP-295/11, rješavajući apelacije Radomira Kneževića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Radomir Knežević protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 002893 09 Rev od 19. novembra 2010. godine;

Mehmed Hadžić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 000185 09 Rev od 16. decembra 2010. godine;

„Meridijan“ d.o.o. Zenica protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001 040 od 26.

oktobra 2010. godine;

„Institut zaštite, ekologije i informatike“ Banja Luka protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 027998 09 Gž od 18. avgusta 2009. godine;

Šerif Hasanbegović protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 005106 10 GŽ od 18. januara 2011. godine;

Drago Đurđević protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 001618 10 Gz od 28. januara 2011. godine;

Miroslav Pljevaljčić protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Mal 003652 11 Gž od 25. marta 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-295/11 Radomir Knežević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, kojeg zastupa Radovan Stanić, advokat iz Prijedora, podnio je 24. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 002893 09 Rev od 19. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da tužiteljici (Dragana Zgonjanin iz Banja Luke) plati iznos koji je primio od nje na ime ispunjenja ugovora o udruživanju sredstava (kojeg je ona zaključila sa trećim licem radi) radi izgradnje stana. Naime, Vrhovni sud je, preinačivši nižestepene presude, zaključio da je apelant kao nalogodavac bio u obavezi primljeni novac predati trećem licu radi uspunjenja ugovorne obaveze tužiteljice, umjesto zadržati ga za sebe. Stoga je zaključeno da je u konkretnom slučaju došlo do uvećanja imovine apelanta, a umanjenja imovine tužiteljice (sticanje bez osnova), sljedom čega je usvojen njen tužbeni zahtjev.

2. AP-892/11 Mehmed Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Višegrada, kojeg zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnio je 23. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 000185 09 Rev od 16. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi solidarno, na ime duga po osnovu neplaćene zakupnine, isplate novčane iznose. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da drugotužena nije zakupac poslovnog prostora u vlasništvu apelanta, te da apelant nije aktivno legitimisan u odnosu na nju da traži isplatu neplaćene zakupnine. Stoga je zaključeno da je neosnovana tvrdnja apelanta da postoji solidarna odgovornost drugotužene da sa prvotuženim plati predmetni dug.

3. AP-1278/11 „Meridijan“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Nedžad Babić, advokat iz Zenice, podnio je 17. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-REV-09-001 040 od 26. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati dug po osnovu ugovora o garanciji naplate potraživanja. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da se potpisivanje ugovora o garanciji i potvrda o isplati dijela duga, koju je tuženi izvršio u ime glavnog dužnika, ne može smatrati priznanjem duga niti ima za posljedicu prekid zastarjevanja u smislu odredbe člana 387. Zakona o parničnom postupku. Stoga je zaključeno da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 374. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da se radilo o potraživanju pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga.

4. AP-1312/11 Institut Zaštite, Ekologije I Informatike (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luka, kojeg zastupa Ranko Vulić advokat iz Banja Luka, podnio je 21. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 027998 10 REV od 5. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju, konačna odluka je presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 027998 09 Gž od 18. avgusta 2009. godine kojom je apelant obavezan da tužiocu isplati dug na ime naknade za rad u upravnom odboru kod apelanta. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno postojanje obligacionog odnosa među strankama, te pravo tužitelja na naknadu, dok je visina dosuđenih iznosa tužitelju izračunata na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka ekonomske struke koji je u cjelosti prihvaćen, uz obrazloženje da je isti dat u skladu sa pravilima struke.

5. AP-1373/11 Šerif Hasanbegović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, podnio je 23. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 005106 10 GŽ od 18. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na plaćanje duga po osnovu zaključenog ugovora o izvođenju građevinskih radova-adaptacija poslovnog prostora. Naime, u predmetnom parničnom postupku je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, utvrđeno da je tužitelj za apelanta obavio glavne i dodatne radove čiji je kvalitet u većem dijelu u okvirima standarda struke, te da apelant nije ispunio svoju ugovornu obavezu u cjelosti.

6. AP-1374/11 Drago Đurđević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, podnio je 22. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 001618 10 Gz od 28. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na plaćanje duga po osnovu regresnog potraživanja. Naime, u predmetnom parničnom postupku je konstatovano da apelant ne osporava osnov odgovornosti za nastalu štetu za koju je utvrđeno da je prouzrokovana njegovom krivnjom u saobraćajnoj nezgodi, već samo visinu štete. S tim u vezi je navedeno da je visina štete utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, te da je apelant kao osiguranik izgubio svoje pravo iz osiguranja zbog toga što je u trenutku saobraćajne nezgode bio pod utjecajem alkohola.

7. AP-2515/11 Miroslav Pljevaljčić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Foče, podnio je 17. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Mal 003652 11 Gž od 25. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na isplatu duga po osnovu obaveze plaćanja RTV takse. Naime, u predmetnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant, bez obzira na dostavljenu izjavu o zajedničkom domaćinstvu, živi odvojeno odvojeno od porodice svoga oca na spratu kuće i da posjeduje radio-TV prijemnik. Slijedom navedenog je zaključeno da je apelant u obavezi da plati neplaćenu RTV taksu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-295/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-295/11 (R. K.,M. H.,„Meridijan“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio