Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-36/11 (E. B.-K.,B. B.,E. G.,„Auto Kuća Čapljina“ d.o.o.,N. J.,„Ce Vita“ d.o.o Tuzla,„Kompanija Dušanić“ d.o.o. Prnjavor,A. M. C.,„M-Impex“ d.o.o. Laktaši)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-36/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-36/11, rješavajući apelacije Edine Bilić-Komarica i drugih na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Edina Bilić-Komarica, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 062242 10 GZ od 13. oktobra 2010. godine;
Biljana Bojović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000032 09 REV od 14. oktobra 2010. godine;
Elvis Ganić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000385 08 REV od 27. oktobra 2010. godine;
„Auto Kuća Čapljina“ d.o.o., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 PS 010111 09 REV od 21.
oktobra 2010. godine;
Nijaz Jakupović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-REV-09-001 053 od 19. oktobra 2010. godine;
„Ce Vita“ d.o.o Tuzla, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 PS 004433 10 PŽ od 27. januara 2011. godine;
„Kompanija Dušanić“ d.o.o. Prnjavor, protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 PS 000280 10 PŽ od 28.
januara 2011. godine;
Anne Marie Cluckers, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000224 09 REV od 17.
februara 2011. godine;
„M-Impex“ d.o.o. Laktaši, protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 PS 013957 10 PŽ od 10. februara 2011.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-36/11 Edina Bilić-Komarica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nusret Kolašinac advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 062242 10 GZ od 13. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da tužitelju isplati novčani iznos na ime duga prema ugovoru o organiziranju putovanja. U postupku je utvrđeno da je tužitelj kao turistička agencija ispunio sve obaveze iz predmetnog ugovora, te da na njegovoj stani nije bilo nikakvi propusta koji se odnose na usluge vezane za ugovoreni hotel, smještaj u hotelu, te ostale usluge vezane za organizaciju turističkog putovanja, a na koje se apelantica poziva, pa je apelantica obavezana da plati ostatak cijene prema predračunu koji joj je ispostavio tužitelj.
2. AP-42/11 Biljana Bojović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sokoca, koju zastupa Slavko Bojović advokat iz Sokoca, podnijela je 4. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000032 09 REV od 14. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj prvotužena-Opština Sokolac i dugotužena Srpska demokrattska stranka-Opštinski odbor Sokolac isplate dug na ime zakupnine prema ugovoru o podstanarstvu. U postupku je utvrđeno da tužene nisu pasivno legitimisane u konkrentom sporu, jer nisu bili u ugovornom odnosu sa apelanticom, budući da je apelantica ugovor o podstanarstvu zaključila sa K.B., koja se obavezala da će plaćati zakupninu, dok su se tuženi obavezali u odnosu na K.B. da će obezbjediti sredstva za plaćanje zakupnine dok traje ugovor o podstanarstvu.
3. AP-72/11 Elvis Ganić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Radovan Stanić advokat iz Prijedora, podnio je 6. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000385 08 REV od 27. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog P.Š. kojim je tražio da mu prvotuženi P.Š. i drugotuženi DOO „Šole-Invest“ isplate dug na ime ulaganja u zajednički posao prema usmenom ugovoru o ortakluku za kupovinu kamiona i građevinskih mašina, te zajedničkog otvaranja pogona betonare, dok je u odnosu na drugotuženog postupak prekinut. U postupku je utvrđeno da u konkretnom slučaju prvotuženi nije bio pasivno legitimisan, jer nije bio u materijalnopravnom odnosu sa apelantom prema usmenom ugovoru o ortakluku, kako apelant tvrdi, budući da je utvrđeno da je prvotuženi sam vlastitim sredstvima kupio jedan dio vozila i mašina. Osim toga, budući da je nad imovinom drugotuženog otvoren likvidacioni postupak, zaključeno je da se postupak u odnosu na drugotuženog prekida te da će postupak nastaviti kada pravni sljednici drugotuženog preuzmu postupak ili kada ih sud na prijedlog protivne stranke pozove da to učine.
4. AP-178/11 „Auto Kuća Čapljina“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 13. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 PS 010111 09 REV od 21. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju - „Hercegovačka banka“ d.d. Mostar isplati novčani iznos na ime duga po ugovoru od otvaranju akreditiva sa odgođenim polaganjem pokrića. U postupku je utvđeno da je tužitelj prema pomenutom ugovoru odobrio apelantu otvaranje akreditiva s odgođenim polaganjem pokrića za uvoz robe po međunarodnim tovarnim listovima i fakturama u korist korisnika akreditiva, a da se apelant obavezao da će položiti pokriće po odobrenom akreditivu tri dana prije likvidacije akreditiva. Budući da je tužitelj isplatio određeni iznos korisniku akreditiva, a apelant nije položio pokriće po odobrenom akreditivu, zaključeno je da se isplaćeni iznos akreditiva smatra dospjelom obavezom, koji je apelant po ugovoru dužan platiti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
5. AP-196/11 Nijaz Jakupović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Zikret Tufek advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 14. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-REV-09-001 053 od 19. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju- Općini Sanski Most djelimično isplati novčani iznos na ime duga po ugovoru o zakupu poslovnih prostorija. U postupku je utvrđeno da apelant nije plaćao zakupninu tužitelju za period od juna 2001. do decembra 2003. godine, pa ga je sud obavezao na isplatu dospjelih neiplaćenih zakupnina, dok je u pogledu budućih nedospjelih iznosa ugovorene zakupnine tužiteljev zahtjev odbijen. Osim toga, sud je zaključio da apelant nije dokazao tvrdnje da je vršio ulaganja u predmetni poslovni prostor, niti to proizilazi iz zaključenog ugovora i anexa ugovora, pa samim tim nije postojao niti osnov za prebijanje tih iznosa troškova na ime ulaganja sa iznosom zakupnine, kako je apelant isticao tokom postupka.
6. AP-1445/11 „Ce Vita“ d.o.o Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnio je 28. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 PS 004433 10 PŽ od 27. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati novčani iznos na ime duga prema usmenom ugovoru o kupovini. U postupku je utvrđeno da je tužitelj ispostavio apelantu robu-mašine i alate uz otpremnice i račun kome apelant nije prigovorio, da je apelant za isporučenu robu avansno uplatio dio novca, dok jedan dio novca nije uplatio, pa ga je sud u skladu sa članom 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao na isplatu preostalog dijela novčanog iznosa na ime glavnog duga. Pored toga, sud je zaključio da su neosnovane apelantove tvrdnje da usljed toga što je isporučena roba bila u rastavljenom stanju, on nije bio obavezan isplatiti ostatak kupoprodajne cijene, jer je sud utvrdio da je apelant ovaj prigovor-reklamaciju na svojstvo i kvalitet robe istakao neblagovremno.
7. AP-1672/11 „Kompanija Dušanić“ d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Bubić advokat iz Banjaluke, podnio je 11. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 PS 000280 10 PŽ od 28. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati novčani iznos na ime duga prema ugovoru o prodaji. U postupku je utvrđeno da je tužitelj apelantu isporučio određenu količinu benzina, za što mu je isporučio račun, da je apelant uplatio jedan dio novaca za isporučeni benzin, dok jedan dio obaveze po predmetnim računima nije izmirio, zbog čega ga je sud u skladu sa čl. 454. i 516. ZOO obavezao na isplatu preostalog dijela novčanog iznosa na ime glavnog duga.
8. AP-1744/11 Anne Marie Cluckers (u daljnjem tekstu: apelantica) sa boravkom u Švicarskoj, koju zastupa Amra Gurda advokatica iz Sarajeva, podnijela je 15. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000224 09 REV od 17. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati novčani iznos na ime duga po ugovoru o zajmu. U postupku je utvrđeno da apelantica nije dokazala da je sa tuženim zaključila pravno valjani ugovor o zajmu novca u skladu sa članom 557. ZOO, jer nije pružila dokaze kojima bi se utvrdilo da je između nje i tuženog postignuta suglasnost volja o bitnim elementima ugovora-predmetu zajma i vremenu trajanja zajma, odnosno roka u kome se obaveza mora izvršiti.
9. AP-2013/11 „M-Impex“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Trivun Kozomara advokat iz Trna, podnio je 9. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 PS 013957 10 PŽ od 10. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati novčani iznos na ime kamata za uplaćeni iznos novca po usmenom ugovoru o prevozu. U postupku je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o ustupanju duga u smislu člana 448. ZOO, jer je apelant umjesto trećeg lica sa kojim je bio u poslovnom odnosu izvršio uplatu dugovanja na račun tuženog koje je treće lice imalo prema tuženom za izvršene usluge prevoza, nakon čega su sve tri strane sačinile izjavu–sporazum o poravnanju međusobnih potraživanja. Nakon toga, uplaćeni iznos je vraćen na račun apelanta od strane tuženog. Također je utvrđeno da, budući da apelant nije bio u materijalnopravnom odnosu sa tuženim, jer ničim nije dokazao da je sa tuženim zaključio pismeni ili usmeni ugovor o prevozu, nepostojanje glavne obaveze između njih, znači i nepostojanje sporednih obaveza-kamata koje apelant potražuje na ime toga što je tuženi određeni period raspolagao sa njegovim novcem, prije nego je isti vratio na njegov račun. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 36/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić