Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3697/10 (R. R.,J. C.,S. K.,M. K.,D.o.o. „STYROTHERM“ Cazin, E. M. i M. P.,„LAZAREVIĆ AUTO“ d.o.o. Doboj i Z. L. iz Doboja,E. S.,„S-B“ d.o.o. Orašje i K. B.,A. F.)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3697/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-3697/10, rješavajući apelacije Radeta Raševića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Rade Rašević, protiv rješenja Okružnog suda Banjaluka broj 11 0 Pr 003635 10 Pžp od 8. juna 2010. godine;

Josip Cvitanović, protiv rješenja Kazneno popravnog zavoda poluotvorenog tipa Mostar broj 01-12-1975/10 od 8. jula 2010. godine;

Slaviša Kuvač, protiv rješenja Kantonalnog suda Zenica broj 36 0 Pr 004231 10 Pžp od 1. septembra 2010. godine;

Mirsad Kantarević, protiv rješenja Okružnog suda Doboj broj 84 0 Pr 025931 10 Pžp od 1. oktobra 2010. godine;

D.o.o. „STYROTHERM“ Cazin, Emin Miskić i Mujo Pandžić , protiv rješenja Okružnog suda Banjaluka broj 11 0 Pr 003674 10 Pžp od 28. septembra 2010. godine; “LAZAREVIĆ AUTO“ d.o.o. Doboj i Zoran Lazarević, protiv rješenja Kantonalnog suda Bihać broj 01 0 Pr 004624 10 Pžp od 18. novembra 2010. godine; „LAZAREVIĆ AUTO“ d.o.o. Doboj i Zoran Lazarević, protiv rješenja Kantonalnog suda Bihać broj 01 0 Pr 004819 10 Pžp od 11. novembra 2010. godine;

Emir Sendić, protiv rješenja Okružnog suda Doboj broj 86 0 Pr 009145 10 Pžp od 22. decembra 2010. godine;

„S-B“ d.o.o. Orašje i Kristina Baotić, protiv rješenja Kantonalnog suda Odžak broj 25 0 Pr 019165 10 Pzp od 28. decembra 2010. godine;

Adnan Fazlibegović, protiv rješenja Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 64 0 Pr 012648 11 Pžp od 16. marta 2011. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3697/10

Rade Rašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 25. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda Banjaluka broj 11 0 Pr 003635 10 Pžp od 8. juna 2010. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru, pa mu je izrečena uslovna osuda, kojom je apelantu utvrđena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ako apelant u roku od šest mjeseci od pravosnažnosti rješenja ne izvrši novi prekršaj. Nadalje, istom odlukom obustavljen je prekršajni postupak protiv apelanta zbog određenih drugih radnji, kojim bi učinio prekršaj iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru. U toku postupka je na osnovu analize izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant učinio prekršaj iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru, na način bliže opisan u predmetnim rješenjima. Nadalje, u odnosu na određene druge radnje, obustavljen je prekršajni postupak protiv apelanta u skladu sa članom 54. tačka k) i članom 48. stav 2. Zakona o prekršajima Republike Srpske, s obzirom da nije dokazano da je apelant učinio predmetni prekršaj.

2. AP-3706/10

Josip Cvitanović (u daljnjem tekstu: apelant), na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno popravnom zavodu poluotvorenog tipa Mostar, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić Mostar, podnio je 30. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kazneno popravnog zavoda poluotvorenog tipa Mostar broj 01-12-1975/10 od 8. jula 2010. godine. U disciplinskom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za disciplinski prekršaj iz člana 93. stav 4. red 8. (međusobne svađe i tuče) Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena disciplinska kazna upućivanja u samicu u trajanju od pet dana, uslovno jedan mjesec. U toku postupka je utvrđeno da apelant u cijelom postupku nije negirao izvršenje predmetnog prekršaja, nego je samo pokušao izvršiti neku vrstu nagodbe o kazni, koju je bilo nemoguće provesti.

3. AP-5204/10

Slaviša Kuvač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 23. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda Zenica broj 36 0 Pr 004231 10 Pžp od 1. septembra 2010. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 63. stav 1. Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOOBS) i prekršaj iz člana 152. stav 1. ZOOBS, pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 180,00 KM. Također, apelantu je izrečena i zaštitna mjera upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od jednog mjeseca, čije izvršenje je odloženo pod uslovom da apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti rješenja ne počini novi prekršaj za koji se može izreći ista zaštitna mjera, te su mu određena i dva kaznena boda. Redovni sudovi nisu mogli prihvatiti apelantovu odbranu da se spornog dana nije kretao na predmetnoj relaciji, jer je ista bila u suprotnosti sa iskazima svjedoka, koji iskazi su potvrđeni materijalnim dokazima u spisu.

4. AP-5322/10

Mirsad Kantarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gunja, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Muhamed Lišić, advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 30. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda Doboj broj 84 0 Pr 025931 10 Pžp od 1. oktobra 2010. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 60a. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka 24. Zakona o deviznom poslovanju, pa mu je izrečena uslovna osuda, kojom je apelantu utvrđena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine od pravosnažnosti rješenja ne izvrši novi prekršaj. Nadalje, od apelanta je oduzet određeni novčani iznos, kao predmeti koji su upotrijebljeni za izvršenje prekršaja. Drugostepeni sud je zaključio da u toku prvostepenog postupka nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu i da je osnovano odbijen njegov prijedlog da se u svojstvu svjedoka saslušaju određene osobe, iz razloga što apelant u smislu odredbe člana 47. Zakona o prekršajima Republike Srpske nije obezbijedio pojavljivanje svjedoka na usmenom pretresu.

5. AP-5395/10

D.o.o. „STYROTHERM“ Cazin, Emin Miskić i Mujo Pandžić, obojica iz Cazina (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant), koje zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnijeli su 3. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda Banjaluka broj 11 0 Pr 003674 10 Pžp od 28. septembra 2010. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 127. stav 1. ZOOBS-a, pa im je izrečena novčana kazna, i to 1.000,00 KM (prvoapelantu), 200,00 KM (drugoapelantu) i 50,00 KM (trećeapelantu). U toku postupka su izvedeni svi dokazi koje su stranke predložile, te su izvedeni dokazi ocijenjeni kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, te je izveden zaključak da su apelanti odgovorni za predmetni prekršaj.

6. AP-8/11

„LAZAREVIĆ AUTO“ d.o.o. Doboj i Zoran Lazarević iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 4. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda Bihać broj 01 0 Pr 004624 10 Pžp od 18. novembra 2010. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaje iz člana 5. stav 1. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu, pa je prvoapelantu izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 5.500,00 KM a drugoapelantu jedinstvena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da vozači koji su upravljali predmetnim teretnim motornim vozilom prvoapelanta, u trenutku kontrole na graničnom prelazu, nisu posjedovali licencu, iz čega je proizilazila prekršajna odgovornost prvoapelanta, kao pravnog lica, i drugoapelanta, kao odgovornog lica, s obzirom da su propustili dužni nadzor nad svojim vozilima i vozačima i dozvolili upravljanje.

7. AP-9/11 „LAZAREVIĆ AUTO“ d.o.o. Doboj i Zoran Lazarević iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 4. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda Bihać broj 01 0 Pr 004819 10 Pžp od 11. novembra 2010. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, prvoapelant je proglašen odgovornim za prekršaj kažnjiv po članu 41. stav 1. tačka 1. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu a drugoapelant je proglašen odgovornim za prekršaj kažnjiv po članu 41. stav 2. tačka 1. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu. Prvoapelantu je za učinjeni prekršaj izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM a drugoapelantu novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da su prvoapelant, kao pravno lice, i drugoapelant, kao odgovorno lice, dozvolili vozačima da upravljaju teretnim motornim vozilom i prelaze granični prijelaz, kojom prilikom su prevozili jedno ili više rabljenih putničkih motornih vozila za fizička lica, a da za obavljanje navedenog prevoza, apelanti nisu posjedovali licencu.

8. AP-704/11

Emir Sendić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, podnio je 16. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda Doboj broj 86 0 Pr 009145 10 Pžp od 22. decembra 2010. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 238. stav 1. tačka 38. ZOOBS-a, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 40,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je apelant svojim radnjama ostvario obilježja predmetnog prekršaja, te je stoga prekršajno odgovoran.

9. AP-1025/11

„S-B“ d.o.o. Orašje i Kristina Baotić iz Donje Mahale (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelantica), koje zastupa Christian Oršolić, advokat iz Orašja, podnijeli su 3. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda Odžak broj 25 0 Pr 019165 10 Pzp od 28. decembra 2010. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaje iz člana 2. Odluke o radnom vremenu ugostiteljskih objekata na području općine Orašje, pa je prvoapelantu izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 1.200,00 KM a drugoapelantici jedinstvena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je zahtjev za pokretanje predmetnog postupka podnijela nadležna inspekcija i da su radnje iz zahtjeva predstavljale prekršaj, te da nije bilo okolnosti koje bi isključile prekršajnu odgovornost apelanata a niti je zastupila zastara vođenja prekršajnog postupka.

10. AP-2076/11 Adnan Fazlibegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 16. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 64 0 Pr 012648 11 Pžp od 16. marta 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 12. stav 1. tačka a. Zakona o javnom redu i miru u ŽZH , pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 750,00 KM. U toku postupka apelant je dao svoj iskaz, imao mogućnost da ispituje i svjedoka u svoju korist, kao i svjedoka suprotne strane, te je bio neosnovan prigovor zastarjelosti vođenja predmetnog postupka.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3697/10.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3697/10 (R. R.,J. C.,S. K.,M. K.,D.o.o… | Sudska praksa | Aktio