Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-380/11 (A. P.,F. B.,E. I.,H. K.)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-380/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-380/11, rješavajući apelacije Aleksandra Panića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Aleksandar Panić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000266 09 REV od 15. novembra 2010. godine;

Fatima Bašić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035952 09 REV od 23. novembra 2010. godine;

Emina Ibrišagić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033543 10 REV od 12. aprila 2011. godine;

H. K., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 074378 10 GZ od 6. aprila 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-380/11 Aleksandar Panić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 28. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000266 09 REV od 15. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zaahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na stanu u Doboju. Pored toga, navedenom presudom odbijen je prigovor presuđene stvari is taknut od strane tuženog. U pogledu apelantovog tužbenog zahjeva, utvrđeno je da je apelanova majka, koja je bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu u Doboju, 2002. godine dobila drugi-veći stan u koji se preselila i za koji je zaključila ugovor o korištenju, pa joj je na taj način prestalo stanarsko pravo na spornom stanu. Također je utvrđeno da apelantu, kao članu domaćinstva nosioca stanarsko prava, ne pripada pravo na sticanje stanarskog prava na spornom stanu, u smislu odredaba člana 21. Zakona o stambenim odnosim, budući da je nosilac stanarskog prava sa kojim je apelant živio u istom domaćinstvu prestao koristiti taj stan jer mu je, zajedno sa ostalim članovima domaćinstva, dodijeljen drugi stan .

2. AP-758/11 Fatima Bašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Jovo Pilipović advokat iz Banjaluke, podnijela je 21. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035952 09 REV od 23. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvdi da je ništav ugovor o otkupu stana u Banjaluci, zaključen 2004. godine između prvotuženog i drugotuženog, slijedom čega su tuženi dužni trpiti brisanje prvotuženog kao ranijeg vlasnika stana iz javnih knjiga, da joj prvotuženi preda u posjed sporni stan, te da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o korištenju stana koji je apelantica zaključila sa pravnim prednikom drugotuženog i da je na osnovu toga stekla stanarsko pravo na spornom stanu. U postupku je utvrđeno da je apelantici po sili zakona prestalo stanarsko pravo na spornom stanu, jer nije u rokovima propisanim članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine podniejla zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana kojeg je napustila 1991. godine. Prema stavu suda, obzirom da apelantica više nema status nosioca stanarskog prava na spornom stanu, ona nije aktivno legitimisana, niti ima pravni interes da traži predaju u posjed stana, utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o korištenju koji je zaključila sa prednikom drugotuženog 1991. godine, niti utvrđivanje ništavosti ugovora zaključenog između tuženih 2004. godine, zbog čega je njen tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan.

3. AP-2473/11 Emina Ibrišagić (u daljnjem tekstu: apelantica) sa privremenim boravkom u Kraljevini Danskoj, koju zastupa Siniša Marić advokat iz Banjaluke, podnijela je 16. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033543 10 REV od 12. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o korištenju stana u Banjaluci koji je 1980. godine zaključen između njene umrle majke i tuženog, da se utvrdi da je apelantica kao član domaćinstva svoje majke postala nosilac stanarskog prava na spornom stanu, kao i da se utvrdi da je ništavo rješenje o dodeli stana trećem licu i ugovor o korištenju stana, te da s apelantici preda u posjed sporni stan. U postupku je utvrđeno da su časom smrti apelantičine majke kao nosioca stanarsko prava, koja je predmenti stan napustila 1992. godine, imovska prava na spornom stanu prešla na apelanticu i, slijedom toga, apelantica ih je mogla i morala zaštititi blagovremenim podnošenjem zahtjeva za povrat stana. Budući da apelantica nije dokazala da je u zakonkom roku podnijela zahtjev za povrat stana kao član domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava, izgubila je aktivnu legitimaciju da podnese predmetnu tužbu.

4. AP-2485/11 H. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Fahrudin Ibrišimović advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 074378 10 GZ od 6. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo na stanu u Sarajevu, te da je tuženi, koji ima pravo raspolaganja na predmentom stanu, dužan sa apelanticom zaključiti ugovor o otkupu stana. U postupku je utvrđeno da apelantica, koja je povremeno stanovala u predmentom stanu na kojem je nosilac stanarskog prava bio njen umrli svekar, nije ispunila jedan od kumulaivno postavljenih uvjeta, odnosno nije trajno živjela i stanovala u istom domaćinstvu sa nosiocem stanarskog prava duže od osam godina da bi stekla stanarsko pravo po sili zakona u skladu sa čl. 6. i 30.. Zakona o stambenim odnosima i li praov na otkup stana, zbog čega je njena tužba neosnovana.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 380/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-380/11 (A. P.,F. B.,E. I.,H. K.) | Sudska praksa | Aktio