Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4/11 (V. D.,R. M.,P. S.,R. H.,Š. Š.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršenje
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-4/11, rješavajući apelacije Vahidina Durića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Vahidin Durić, radi dužine trajanje postupka po njegovom zahtjevu za izdavanje potvrde pravosnažnosti i izvršnosti pred Općinskim sudom u Bihaću;
Ramiz Malkić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 I 005020 10 Gz 2 od 16. novembra 2010. godine;
Petar Stojanović, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 011052 10 Gž od 30. decembra 2010. godine;
Rasima Hadžalić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 I 005283 11 Gz od 2. februara 2011. godine;
Šaban Šarić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 I 004525 10 GŽ od 14. januara 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4/11 Vahidin Durić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 4. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) radi dužine trajanje postupka po apelantovom zahtjevu pred Općinskim sudom u Bihaću. U konkretnom slučaju apelant navodi da je 23. marta 2010. godine podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne presude, kojom je tuženi obavezan da apelantu isplati novčana potraživanja iz radnog odnosa, nakon čega je Općinski sud u Sarajevu zaključkom naložio apelantu da u određenom roku dostavi uređen prijedlog za izvršenje shodno članu 35. stav 1. Zakona o izvršenom postupku - dostavi izvršnu ispravu u originalu ili ovjerenom prepisu, sa potvrdom izvršnosti. Apelant je 15. aprila 2010. godine podnio Općinskom sudu u Bihaću (koji je donio predmetnu presudu u prvostepenom postupku) zahtjev za izdavanje potvrde pravosnažnosti i izvršnosti i postupak po istom je u toku.
2. AP-152/11 Ramiz Malkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dubrovnika, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Mate Budimir, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 12. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 I 005020 10 Gz 2 od 16. novembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. novembra 2012. i 4. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom određeno je izvršenje po apelantovom prijedlogu za izvršenje pravosnažne presude, kojom su tuženi (izvršenici) obavezani apelantu isplatiti potraživanja po osnovu naknade štete i izgubljene zarade, pljenidbom i prenosom novčanih sredstava sa računa izvršenika na apelantov račun. U toku postupka sudovi su primijenili propise o pretvorbi novca, kao i član 394. Zakona o obligacionim odnosima, nakon čega su izvršnu tražbinu koja je glasila u YU dinarima preračunali u HRD, zatim u kune i lipe, i nakon toga dobiveni iznos kuna u KM.
3. AP-1300/11 Petar Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Enis Muhamedović, advokat iz Maglaja, podnio je 18. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 011052 10 Gž od 30. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je prigovor izvršenika, u cijelosti obustavljeno rješenje o izvršenju i ukinute sprovedene radnje. U toku postupka je utvrđeno da izvršna isprava, koja je poslužila apelantu, kao tražiocu izvršenja, za pokretanje predmetnog izvršnog postupka nije podobna za sprovođenje izvršenja, jer u istoj nije bio određen rok do kojeg izvršenik treba ispuniti svoju obavezu utvrđenu predmetnom pravosnažnom presudom, a niti je određen iznos koji je izvršenik trebao da uplati nadležnim fondovima za penzijsko i invalidsko osiguranje i zdravstveno osiguranje na ime pripadajućih doprinosa za apelanta.
4. AP-1325/11 Rasima Hadžalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijela je 21. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 I 005283 11 Gz od 2. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin prijedlog za izvršenje na osnovu rješenja Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu. U toku postupka je utvrđeno da predmetno rješenje Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu nije predstavljalo ni izvršnu niti vjerodostojnu ispravu u smislu relevantnih odredbi Zakona o izvršnom postupku.
5. AP-1326/11 Šaban Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 21. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 I 004525 10 GŽ od 14. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov prijedlog za izvršenje na osnovu rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu. U toku postupka je utvrđeno da predmetno rješenje Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu nije predstavljalo ni izvršnu niti vjerodostojnu ispravu u smislu relevantnih odredbi Zakona o izvršnom postupku. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić