Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-449/11 („Dionis“ d.d. Zenica u stečaju,H. O.,V. B.,B. K.,J. K.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-449/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-449/11, rješavajući apelacije „Dionis“ d.d. Zenica u stečaju i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Dionis“ d.d. Zenica u stečaju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-REV-09-002 395 od 26.
oktobra 2010. godine;
Hadžo Osmanović, Sajma Kofrc i Fata Hadžić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000380 08 REV od 3.
novembra 2010. godine;
Vildana Bratović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-06-001 115 od 4. oktobra 2010. godine;
Boško Karavdija protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 000169 09 REV od 2. decembra 2010. godine;
Janja Krešić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 013956 09 REV od 28. decembra 2010.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-449/11 „Dionis“ d.d. Zenica u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Fatima Đukić-Bajramović, advokat iz Zenice, podnio je 31. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-REV-09-002 395 od 26. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je on isključivi vlasnik nekretnina na osnovu ugovora o građenju, što je tužena dužna trpiti da se on upiše kao vlasnik istih u zemljišnoj knjizi, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da pravnom predniku apelanta nije dodjeljeno predmetno građevinsko zemljište u društvenoj svojini radi gradnje, niti su apelant i njegov pravni prednik izvršili legalizaciju bespravne izgradnje u upravnom postupku u skladu sa odredbama člana 66. Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine, odnosno odredbom člana 61. važećeg Zakona o građevinskom zemljištu.
2. AP-612/11 Hadžo Osmanović, iz Ilidže, Sajma Kofrc i Fata Hadžić, obje iz Tuzle, (u daljnjem tekstu: apelanti), kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 9. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000380 08 REV od 3. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su vlasnici nekretnina, što je tužena dužna trpiti da se prizna i da se na osnovu presude apelanti upišu kao vlasnici spornih nekretnina u zemljišnoj knjizi uz prethodno brisanje tužene kao vlasnika, kao i da im tužena preda u posjed sporne nekretnine. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno, u pogledu odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva, da se sporne nekretnine od 1953. i 1954. godine nalaze u društvenoj svojini (a od 1993. godine u državnoj svojini), te da ovakav pravni status onemogućava sticanje prava vlasništva na njima održajem kako je to propisano odredbom člana 29. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, bez obzira na vrijeme koje je prednik apelanata sporne nekretnine imao u posjedu.
3. AP-997/11 Vildana Bratović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-06-001 115 od 4. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da im, po osnovu nasljeđivanja, pripada pravo vlasništva na nekretninama, pa je apelantica obavezana da im preda njihov dio i trpi da se oni uknjiže sa dijelovima 1/10 u zemljišnim knjigama kao suvlasnici na spornim nekretninama, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka. U predmetom parničnom postupku je utvrđeno da se sporna imovina nalazi u posjedu apelantice i da ju je stekla po osnovu utvrđene činjenice smrti u ostavinskom postupku iza umrlih prednika apelantice i tužitelja. S tim u vezi je zaključeno da su tužitelji u predmetnom ostavinskom postupku izostavljeni kao zakonski nasljednici drugog nasljednog reda, odnosno da nisu učestvovali u istom, te da stoga polažu pravo na imovinu ostavioca sa dijelom ½ zajedno sa apelanticom. Slijedom navedenog činjeničnog utvrđenja je usvojen predmetni tužbeni zahtjev primjenom odredbi čl. 13. i
242. Zakona o nasljeđivanju.
4. AP-1260/11 Boško Karavdija (u daljnjem tekstu: apelant), iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 11. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 000169 09 REV od 2. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, pa je odlučeno da je on stekao vanknjižno pravo svojine na dijelu nekretnine-objekta upisane na imenu tužitelja i apelanta sa ½ dijela, te je slijedom toga apelant obavezan da to pravo prizna tužitelju u navedenom dijelu. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da su stranke sporazumjele da zajedničkim radom i sredstvima izgrade sporni objekat. Slijedom tog činjeničnog utvrđenja, Vrhovni sud je preinačio nižestepene presude, kojima je u cjelosti odbijen predmetni tužbeni zahtjev iz razloga što je tužitelj tražio utvrđenje prava vlasništva na cijeloj stvari. S tim u vezi je Vrhovni sud zauzeo stav da je pravilna primjena materijalnog prava nalagala djelimično usvajanje tužbenog zahtjeva, navodeći da sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva kada je u njegovom većem obimu (zahtjev za utvrđenje prava svojine na cijeloj stvari) sadržan dosuđeni dio manjeg obima (utvrđenje prava svojine na dijelu predmetne stvari).
5. AP-1875/11 Janja Krešić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić advokat iz Mostara, podnijela je 24. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 013956 09 REV od 28. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je suvlasnik sa dijelom ¾ na nekretninama, kao i da joj je tužena dužna priznati to pravo i predati joj ispravu podobnu za uknjiženje. Također je odbijen i zahtjev apelantice za utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju kojeg je tužena zaključila sa trećim licem u vezi sa spornim nekretninama. Naime, apelantica je u suštini tražila izdvajanje imovine iz ostavinske mase, iza njenog umrlog oca, koja predstavlja imovinu njene umrle majke, osnovom zajedničke bračne tečevine. Po ocjeni apelantice, ta imovina nije mogla biti predmetom raspravljanja zaostavštine njenog oca. S tim u vezi je, u predmetnom parničnom postupku, konstatovano da je, nakon smrti majke apelantice, otac apelantice zaključio brak sa tuženom, dok je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su predmetne nekretnine stečene nakon smrti majke apelantice kao i da je sporni ugovor zaključen u skladu sa zakonom.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-449/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić