Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5103/10 (M. T.,M. D.,„Digitel Telekom“ d.o.o. Gradačac,H. N.,M. S.,M. A.,„Centrotrans-Eurolines“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5103/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mirsada Telalović protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 007-0-Gž-08-001319 od 16. novembra 2009. godine;

Merima Delibašić protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 001116 09 GŽ od 27. septembra 2010. godine;

„Digitel Telekom“ d.o.o. Gradačac protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Mal 000791 10 GZ od 6. oktobra 2010. godine;

Hatidža Nožić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 024253 11 GZ2 od 23. februara 2011. godine;

Mugdim Spahović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000076 09 Rev od 16. decembra 2010. godine;

Milivoje Anić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000413 09 Rev od 16. decembra 2010. godine;

„Centrotrans-Eurolines“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-52/10 od 31. januara 2011. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5103/10

Mirsada Telalović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zenice, koju zastupa Razija Huseinagić, advokat iz Zenice, podnijela je 5. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-10-000518 od 14. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju, presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 007-0-Gž-08-001319 od 16. novembra 2009. godine, kao konačnom odlukom u predmetnoj pravnoj stvari, odbijena je tužba apelantice radi naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade u periodu od 1. septembra 2002. godine do 17. juna 2005. godine, odnosno od prestanka radnog odnosa apelantice kod tuženog do dana stjecanja prava na invalidsku penziju. Naime, u predmetnom postupku je utvrđeno da je do prestanka radnog odnosa apelantice došlo sporazumnim raskidom 31. marta 2001. godine na inicijativu apelantice, te da je gubitak radne sposobnosti apelantice utvrđen 17. juna 2005. godine kada je apelantici priznato pravo na invalidsku penziju. Stoga je zaključeno da, ako je i nastupila materijalna šteta za apelanticu povodom prestanka njenog radnog odnosa sve do penzionisanja, onda tu odgovornost snosi apelantica jer je to sama prouzrokovala, uslijed samoinicijativnog i na njen zahtjev raskinutog ugovora o radu, pa je neopravdano očekivati da tuženi nadoknađuje štetu apelantici koju je sama prouzrokovala zahtijevajući takav raskid ugovora o radu.

2. AP-5414/10

Merima Delibašić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Kaknja, koju zastupa Amina Zulić, advokat iz Kaknja, podnijela je 4. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 001116 09 Gž od 27. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelantice radi naknade materijalne štete koja je nastala na motornom vozilu u vlasništvu apelantice, uslijed saobraćajne nezgode. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, da je stvarni uzrok saobraćajne nezgode naglo skretanje vozila u vlasništvu apelantice bez neophodnih i obaveznih pripremnim radnji, nakon čega je došlo do sudara sa drugim vozilom i nastanka materijalne štete. Po ocjeni suda, navedeni nalaz i mišljenje vještaka je jasan, potpun i sačinjen u svemu prema pravilima struke. S tim u vezi, sudovi su zaključili da u konkretnom slučaju osiguranik tužene nije kriv za nastali udes, pa samim time nema ni pasivne legitimacije na strani tuženog, te da je slijedom navedenog neosnovan tužbeni zahtjev apelantice.

3. AP-217/11

„Digitel Telekom“ d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradačca, podnio je 17. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda Tuzla broj 28 0 MAL 000791 10 GZ od 6. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljima naknadi materijalnu štetu u vidu vraćanja primljenog novca zbog neispunjenja ugovorne obaveze-izrada telefonskih priključaka. S tim u vezi je zaključeno da je apelant u predmetnoj pravnoj stvari stekao bez osnova novčana sredstva, imajući u vidu da ni sam nije sporio činjenicu da nikada nije preduzeo potrebne radnje u cilju ispunjenja svoje ugovorne obaveze za koju je putem svog novčanog računa zaprimio novčana sredstva tužitelja.

4. AP-1087/11

Hatidža Nožić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatura Ćupina & Co iz Mostara, podnijela je 7. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 024253 11 GZ2 od 23. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi naknade materijalnu štetu nastalu na njenoj imovinu uslijed plavnog vala-izlijevanja rijeke Neretve 1999. godine. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno nespornim da su tuženi odgovorni za nastanak predmetne štete, ali je, suprotno navodima apelantice, zaključeno da novčani iznos koji je apelantica primila od prvotuženog, iako naslovljen kao jednokratna pomoć, ima karakter naknade štete na koji način je umanjen obim štete na imovini apelantice. Slijedom navedenog, dio tužbenog zahtjeva apelantice preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan.

5. AP-1281/11

Mugdim Spahović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, kojeg zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnio je 17. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000076 09 REV od 16. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio naknadu na ime materijalne štete, temeljeći svoj zahtjev na činjenici da mu je pravosnažnim aktom tuženog dodjeljen stan na korištenje 1990. godine te da mu, iako se u međuvremenu (2000. godine) odustalo od izgradnje zgrade, pripadaju novčana sredstva (u vidu naknade štete) koja je tuženi uložio u izgradnju predmetnog stambenog objekta. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da apelant ne može ostvariti traženo pravo, imajući u vidu da predmetni stan nije u vlasništvu apelanta te da je neutemeljena tvrdnja apelanta da mu akt tuženog (rješenje o dodjeli stana) daje aktivnu legitimaciju da zahtjeva naknadu štete u ovoj pravnoj stvari.

6. AP-1462/11

Milivoje Anić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Zajednička Advokatska Kancelarija Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnio je 29. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000413 09 Rev od 16. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio naknadu na ime materijalne štete, navodeći da je tužena odgovorna za nastalu štetu na njegovom stambenom objektu uslijed rudarskih radova. Naime, Vrhovni sud je, preinačivši obje nižestepene presude (kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanta), utvrdio da u predmetnoj pravnoj stvari postoji podijeljena odgovornost 50%-50% u nastanku štete, te da apelantu pripada dio naknade po tom osnovu. Suprotno navodima apelanta, Vrhovni sud je zauzeo stav da se u konkretnom slučaju radi o bespravno izgrađenom objektu, te da Odluka o prostornom uređenju područja Općine Zenica iz 1979. godine nije primjenjiva na apelantov slučaj jer ona propisuje samo da bespravno izgrađeni objekti neće biti srušeni i da nije potrebno provoditi postupak legalizacije istih, a ne uspostavlja obavezu rudarske organizacije da naknadi štetu na objektima koji su izgrađeni bez odobrenja za izgradnju u periodu kad je ono po zakonu bilo obavezno.

7. AP-1485/11

„Centrotrans-Eurolines“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Namik Silajdžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-52/10 od 31. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio naknadu na ime materijalne štete nastale zbog ukidanja rješenja kojima se u upravnom postupku apelantu odobrilo obavljanje prevoza na pet međuentitetskih linija. Naime, revizioni sud je potvrdio stav drugostepenog suda da je u predmetnoj parničnoj stvari u pitanju primjena posebnog zakona, tj. odredbe člana 235. stav 4. Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine jer je njegovim pravilnim tumačenjem derogirana primjena odredbe člana 155. Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi je zauzet stav da je ovo zakonski izuzetak od opšteg pravila, budući da se kod vanrednog ukidanja rješenja nadoknađuje samo stvarna šteta koja se u konkretnom slučaju ogleda u troškovima koje je apelant imao u vezi sa licima koja su bila angažovana na realizaciji promotivnih vožnji na relacijama koje su kasnije poništene. Slijedom navedenog je zaključeno da je apelantov zahtjev u preostalom dijelu neosnovan jer se odnosio na plaće i naknade isplaćene radnicima koji nisu bili angažovani za rad na prvobitno odobrenim međuentitetskim linijama.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5103/10.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5103/10 (M. T.,M. D.,„Digitel Telekom“… | Sudska praksa | Aktio