Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-515/11 (E. H.,Z. Z.,D. K.,A. B. i S. B.,B. Š. i D. D.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-515/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-515/11, rješavajući apelacije Esada Halilovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Esad Halilović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 002813 10 GŽ od 3. decembra 2010. godine;
Zarija Zarić, protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 001274 10 GŽ od 15. novembra 2010. godine;
D. K., protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 065758 10 GZ od 25. januara 2011. godine;
Alija Beganović i Sulejman Beganović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 037081 10 GŽ od 10. marta 2011. godine;
Brane Šukalo i Dragić Dragiša, protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 031681 11 GŽ 2 od 30. marta 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-515/11 Esad Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešanja, podnio je 3. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 002813 10 GŽ od 3. decembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da su ga tuženi smetali u posljednjem mirnom posjedu prava služnosti pješačkog i kolskog puta, na način da su na navedenom putu parkirali putnička vozila radnika i prijatelja i na taj način mu onemogućili pristup garažnim prostorijama i pomoćnim objektima na njegovoj nekretnini, kao i da su započeli bez dozvole za gradnju nivelaciju puta i ugrozili apelantovu kuću i bunar usmjeravajući prema njima površinske vode. Pored toga, odbijen je i apelantov zahtjev kojim je tražio da sud odredi mjeru osiguranja kojom će zabraniti tuženima da poduzimaju aktivnosti na izgradnji i nivelaciji puta i zaustaviti započete radove na spornom putu. U postupku je utvrđeno da je apelant nije dokazao da su ga tuženi u vrijeme i na način opisan u tužbi smetali u posljednjem mirnom posjedu prava služnosti pješačkog i kolskog puta, niti je dokazao da su tuženi bez dozvole za gradnju vršili nivelaciju puta, budući da je iz dokaza u spisu proizilazi da su tuženi između sudusjednih parcela izvodili zemljane radove – iskop kanala za smještaj cijevi za odvod vode, a za koje radove nije potrebno odobrenje za građenje.
2. AP-712/11 Zarija Zarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, kojeg zastupa Mira Zekić advokatica iz Bratunca, podnio je 16. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 001274 10 GŽ od 15. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je tuženi izvršio smetanje faktičkog i mirnog posjeda prava služnosti pješačke staze koja ide preko nekrentine tuženog, i onemogućio mu prilaz parceli koja je u apelantovom vlasništvu, na način da je uzorao postojeću pješačku stazu, te da se tuženom zabrani oduzimanje i uznemiravanje apelantovog posjeda prava služnosti puta, i naloži vraćanje u pređašnje stanje posjeda izravnavanjem staze. U postupku je utvrđeno da tuženi nije smetao apelanta u posljednjem mirnom posjedu pješačke staze, jer iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, izjava saslušanih svjedoka, te neposrednim zapažanjem suda na licu mjesta, proizilazi da pješačka staza koju koriste apelant i tuženi još uvijek postoji, i da nema bilo kakvih tragova da je bila izmještena, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
3. AP-1525/11 D. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić advokatica iz Banjaluke, podnio je 1. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 065758 10 GZ od 25. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je tuženi smetao apelanta u faktičkom i mirnom posjedu nekretnine, na način da je uklonio međašnje znakove i ušao u posjed apelantove parcelem, pokosio je i odvezao sijeno, te da sud naloži tuženom da uspostavi pređašnje posjedovno stanje i ponovo stavi međašnje znakove. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev u pogledu posljednjeg stanja posjeda i nastalo smetanje posjeda, nego je samo dostavio dokaze koji se odnose na utvrđivanje prava vlasništva na spornoj nekretnini, a što nije predmet konkretnog spora.
4. AP-1977/11 Alija Beganović i Sulejman Beganović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Ismet Velić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 037081 10 GŽ od 10. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja D.Dž., E.Dž:, i S.Dž. kojim su tražili da sud utvrdi da su ih apelanti smetali u zadnjem mirnom posjedu nekretnina, tako što su im onemogućili prolazak i korištenje zajedničkog puta, pa je apelantima naloženo da tužiteljima omoguće nesmetano prolaženje spornim putem i uzrdržavanje od bilo kakvog smetanja, dok je u odnosu na ostale tužitelje tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Na osnovu provedenih dokaza, u postupku je nesporno utvrđeno da su apelanti izvršili smetanje posjeda stvarne služnosti puta tužitelja koristeći ozbiljne prijetnje kojima su onemogućavali tužiteljima da koriste to svoje pravo.
5. AP-2411/11 Brane Šukalo i Dragić Dragiša (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Jovo Pilipović advokat iz Banjaluke, podnijeli su 13. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 031681 11 GŽ 2 od 30. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da ih je tuženi smetao u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina na način da je navedene nekretnine uzorao i posijao pšenicu, i prijeteći da će napasti na život i tijelo apelanata, spriječio apelante da se koriste svojim nekrentinama, te da sud naloži tuženom da uspostavi priješnje posjedovno stanje i prestane sa prijetnjama i ubuduće se kloni takvog ili sličnog smetanja posjeda. U postupku je utvrđeno da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali odlučne činjenjenice u skladu sa pravilima o teretu dokazivanja prema odredbi člana 126. Zakona o parničnom postupku, tj. nisu dokazali faktički mirni posjed sporne parcele, niti sami čin smetanja, kao ni to da su radnje koje je tuženi poduzimao bile protivpravne, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev neosnovan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 515/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić