Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5540/10 (T. O.,R. K.,A. M.,M. G.,H. P.)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5540/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-5540/10, rješavajući apelacije Tarika Osmanbašića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Tarik Osmanbašić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-UVP-10-000 090 od godine;

Ranko Kovačević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 000090 10 UVP od 1. decembra 2010. godine;

Andrija Maličić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 001026 10 U od 7. februara 2011. godine;

Murat Gibanica, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003259 06 U od 18. februara 2011. godine;

Husno Pašić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002176 08 U od 24. januara 2011. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5540/10 Tarik Osmanbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Petrušić advokat iz Zenice, podnio je 13. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-

0-UVP-10-000 090 od godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelantove majke S.B., (sa kojom je apelant živio u istom domaćinstvu, a koja je u toku trajanja postupka pred upravnim organima umrla) kojim je tražila da joj se obnovi ugovor o korištenju stana kojeg je 1996. godine zaključila sa JP „Zenica stan“. U postupku je utvrđeno da je S.B. na dan 30. aprila 1991. godine bila član domaćinstva svog oca koji je nosilac stanarskog prava na stanu u Zenici, pa joj u skladu sa odredbama člana 18. c u vezi sa članom 11. stav 4. tač. 1. do 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) ne pripada pravo na obnovu ugovora o korištenju stana, jer se smatrala višestrukim korisnikom.

2. AP-159/11

Ranko Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Nikica Vučina advokat iz Mostara, podnio je 12. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 000090 10 UVP od 1. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je ništavo rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne djelatnosti Opštine Nevesinje kojim je utvrđeno da apelant poslije smrti svoje majke ima pravo nastaviti koristiti stan u Nevesinju na kojem je njegova majka bila nosilac stanarskog prava. U postupku je utvrđeno da je apelant, nakon smrti svoje majke, podnio zahtjev upravnom organu nadležnom za stambene poslove za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, a budući da je za donošenje takvog rješenja prema odredbama člana 7. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova nadležan sud, sporno rješenje koje je donio upravni organ je ništavo jer je doneseno od strane nenadležnog organa.

3. AP-844/11

Andrija Maličić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 23. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 001026 10 U od 7. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da mu se prizna pravo na alternativni smještaj. U postupku je utvrđeno da apelantu, koji je u sadašnjem mjestu boravka živio kao podstanar, ne pripada pravo na alternativni smještaj iz člana 42. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i čl. 9. i 12. Procedure rada za otvarivanje prava na alternativni smještaj, jer ne ispunjava opšte i posebne uslove za ostvarivanje tog prava, nije korisnik socijalnih primanja, niti je korisnik napuštene imovine.

4. AP-1126/11

Murat Gibanica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatko Tirić advokat iz Sarajeva, podnio je 9. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003259 06 U od 18. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je A.B. nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu i da joj pripada pravo na vraćanje stana u posjed, a apelantu kao privremenom korisniku je naloženo da u roku od 15 dana iseli iz predmetnog stana. U postupku je nesporno utvrđeno da je A.B. 30. aprila 1991. godine bila član domaćinstva nosioca stanarskog prava, pa joj pripada pravo na povrat predmentog stana, dok je u odnosu na apelanta utvrđeno da apelant spada u kategoriju višestrukih korisnika, budući da je na dan 30. aprila 1991. godine živio u stambenom objektu u Sarajevu čiji je suvlasnik, a koji je uslovan za stanovanje, pa mu u skladu sa odredbama člana 18. c. u vezi sa članom 11. stav 4. tač. 1. do 6 Zakona o prestanku primjene ne pripada pravo na alternativni smještan, niti pravo na obnovu ugovora o korištenju stana, koje je apelant tražio.

5. AP-1560/11

Husno Pašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ramiza Sirbubalo advokatica iz Sarajeva, podnio je 4. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002176 08 U od 24. januara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 16. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev da se oglasi ništavim rješenje Gradskog sekretarijata za stambene poslove Sarajevo kojim je proglašen napuštenim stan u Sarajevu, na kojem je radniji nosilac stanarskog prava bila R.T., a koji je 1998. godine dodijeljen na privremeno korištenje apelantovoj umrloj majci. U postupku je utvrđeno da je sporni stan bez sumnje napušten 1994. godine od strane nosioca stanarskog prava i ostalih članova domaćinstva, pa je osporeno rješenje kojim je stan proglašen napuštenim zakonito, jer je doneseno shodno odredbama člana 3. stav 5. Zakona o napuštenim stanovima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5540/10.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5540/10 (T. O.,R. K.,A. M.,M. G.,H. P.) | Sudska praksa | Aktio