Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5945/10 (M. C.,I. V.,G. J.,S. K.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5945/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mugdim Cvrljo, Nihad Velić, Mihrudin Kovač, Senad Selimović i Vehid Selimović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09-0-RS-046332 08 RSZ od 26. novembra 2010. godine;
Ilija Vranjković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-REV-09-000 588 od 3. septembra 2009. godine;
Goran Jovanović, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 013412 10 GŽ od 6. aprila 2011. godine;
Sead Kazazić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001532 10 REV od 7. aprila 2011. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-5945/10 Mugdim Cvrljo iz Kaknja, Nihad Velić iz Breze, Mihrudin Kovač iz Zavidovića, Senad Selimović iz Visokog i Vehid Selimović iz Ilidže (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Amir Šapčanin advokat iz Sarajeva, podnijeli su 29. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09-0-
RS-046332 08 RSZ od 26. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena Federacije Bosne i Hercegovine isplati razliku toplog obroka za period od januara 2003. do aprila 2005. godine. U postupku je utvrđeno da je apelantima, koji su bili zaposleni kao profesionalna vojna lica u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine, u spornom periodu omogućen jedan obrok u prostorijama kasarne, pa im, stoga, ne pripada pravo na isplatu naknade na ime toplog obroka.
2. AP-1923/11
Ilija Vranjković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 29. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-REV-09-000 588 od 3. septembra 2009. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta, vraćanje na rad, isplatu naknade štete na ime neisplaćenih plata za period od 1997. do 2002. godine, te isplatu nematerijalne štete na ime duševnih bolova prouzrokovanih donošenjem spornog rješenja o prestanku radnog odnosa. U postupku je utvrđeno da se apelant koji je od 1991. godine bio u statusu radnika na čekanju, nikada nije obraćao poslodavcu za zahtjevom da radi ili da mu se reguliše radnopravni status, čime se apelant saglašavao dugi niz godina, a budući da tuženi nije imao odgovarajuće radno mjesto za raspoređivanje apelanta po isteku čekanja, proizilazi da je rješenje kojim je apelantu prestao radni odnos doneseno u skladu sa zakonom. Osim toga, uzimajući u obzir navedeno, sud je zaključio da je neosnovan i dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu neisplaćenih plata i ostalih potraživanja, te naknadu štete.
3. AP-2278/11
Goran Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Han Pijeska, kojeg zastupa Nada Todorović advokatica iz Vlasenice, podnio je 1. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 013412 10 GŽ od 6. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati naknade na ime neisplaćenih plata, te uplati doprinose za PIO i porez na neisplaćene plate za period od maja do oktobra 2009. godine. U postupku je utvrđeno da je apelantu, koji je bio raspoređen na mjesto načelnika za privredu, finansije i društvene djelatnosti Opštine Han Pijesak, prestao radni odnos istekom mandata, nakon čega je načelnik Opštine Han Pijesak donio rješenje kojim je utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos u Administarativnoj službi Opštine. Također je uvrđeno da je, nakon toga, sporno rješenje nekoliko puta poništavano odlukom Odbora za žalbe, ali je u ponovnom postupku donoseno isto rješenje. U aprilu 2009. godine doneseno je rješenje koje je postalo konačno, jer apelant nije pokrenuo upravni spor radi poništenja navedenog rješenja, da bi u konačnici apelant odustao od samog zahtjeva za poništenje rješenja i postupak je nakon toga obustavljen. Prema ocjeni suda, budući da je apelant odustao od zahtjeva za poništenje rješenja o prestanku radno odnosa, otpao je pravni osnov za potraživanje naknada plata i doprinosa. Osim toga, sud je zaključio da apelant imao mogućnost da u skladu sa čl. 7. i 152. Zakona o lokalnoj samoupravi Republike Srpske pokrene postupak pred sudom za ostvarivanje i zaštitu prava službenika ukoliko je bio nezadovoljan odlukom Odbora za žalbe ili ako Odbora za žalbe nije donio odluku u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke, što apelant nije učinio. Zbog svega navedenog, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
4. AP-2375/11
Sead Kazazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatska Kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnio je 8. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001532 10 REV od 7. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi - Gradska uprava Grada Mostara isplati naknade na ime regresa za period od 2002. do 2007. godine, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi isplati razliku plate za period od augusta 2004. do januara 2007. godine u skladu sa Pravilnikom o platama i ostalim naknadama službenika i namještenika Gradske uprave Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i Odluci Gradskog vijeća Grada Mostara o usklađivanju koeficijenata za obračun plata namještenika Grada Mostara. U odnosu na odbijajući dio presude, u postupku je utvrđeno da je nesporno da je pomenuti Pravilnik donesen, ali da još uvijek nije u primjeni jer tuženi nije izvršio prijem i raspoređivanje radnika, iako je raspisan interni oglas, te da niko od namještenika nije zaključio novi ugovor o radu, što je uvjet za punu implementaciju navedenog Pravilnika. S obzirom na to, različite plate zaposlenika kod tuženog su posljedica zatečenog stanja i ranije zaključenih ugovora o radu, uključujući i apelanta koji idalje radi kod tuženog po rješenju iz 1998. godine, pa stoga apelant ne može imati legitimno očekivanje da će u tom prelaznom periodu, do konačne odluke o njegovom statusu, njegove plate i ostale naknade biti uvećane, jer to ne predviđa niti jedna zakonska odredba.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5945/10.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić