Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-620/11 (S. P.,„Tehnometal“ d.o.o. Vlasenica,P. S.,N. J.)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-620/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-620/11, rješavajući apelacije Seada Pirića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sead Pirić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000727 od 28. decembra 2010.

godine;

„Tehnometal“ d.o.o. Vlasenica, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 61 0 Mals 001061 10 Pž od 14.

decembra 2010. godine;

Petar Stanojević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000161 09 Rev od 22. decembra 2010. godine;

N. J., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000251 09 Rev od 29. marta 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-620/11 Sead Pirić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Bakir Pašić, advokat iz Tuzle, podnio je 9. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09- 000727 od 28. decembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju više puta. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, te tužiteljica S.K. i S.B., kojim su tražili da se utvrdi obaveza tuženih da preduzmu odgovarajuće mjere radi uklanjanja izvora opasnosti od kojeg prijeti materijalna šteta za njihove nekretnine. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da su pravilno nižestepeni sudovi odlučili kada su u stavovima I i II odbili tužbeni zahtjev, pravilno primjenjujući na sporni odnos odredbu člana 156. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno u stavovima III, IV i V odbacili tužbeni zahtjev zbog nenadležnosti suda, ispravno primjenjujući odredbe čl. 1., 21., 44. stav 1., 48., 52. i 55. Zakona o građenju.

2. AP-1104/11 „Tehnometal“ d.o.o. Vlasenica (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnio je 4. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 61 0 Mals 001061 10 Pž od 14. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime prouzrokovane materijalne štete plati glavni dug u određenom novčanom iznosu. Naime, Viši privredni sud je konstatovao da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom člana 177. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i člana 123. Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u izreci prvostepene presude.

3. AP-1600/11 Petar Stanojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Jezdimir Parić, advokat iz Bijeljine, podnio je 4. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000161 09 Rev od 22. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade materijalne štete za putničko motorno vozilo, pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, isplati određeni novčani iznos. Vrhovni sud je naveo da se na osnovu činjenica i dokaza izvedenih tokom postupka pred prvostepenim sudom ne može izvesti zaključak da je tuženi prouzrokovao štetu apelantu, te da je štetu dužan nadoknaditi saglasno odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima. Shodno tome, Vrhovni sud je naglasio da se ne može izvesti zaključak da je tuženi konkretne prilike postupao namjerno ili sa nepažnjom koji stepen odgovornosti bi predstavljao osnov za naknadu štete saglasno odredbama člana 158. Zakona o obligacionim odnosima, već je, naprotiv, istakao da se niti jedna radnja tuženog nije mogla okvalifikovati kao njegovo namjerno ili nepažljivo ponašanje koje bi bilo u uzročnoj vezi sa protivpravnim otuđenjem predmetnog vozila.

4. AP-2446/11 N. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnio je 14. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000251 09 Rev od 29. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade materijalne štete, a koja šteta je nastala na način da mu je tuženi, kao direktor pravnog lica, svojim svjesnim neizvršavanjem pravosnažne presude Osnovnog suda u Foči od 1. oktobra 2003. godine, pričinio štetu u određenom novčanom iznosu, kolika je vrijednost dvosobnog stana u Foči, isplati određeni novčani iznos. Predmetnu odluku Vrhovni sud je donio u smislu odredaba čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-620/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-620/11 (S. P.,„Tehnometal“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio