Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-66/11 (N. D.,S. Š.,L. B.,F. R.,A. Č.,M. D.,M. Š.,M. S.,R. Š.)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivično djelo
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-66/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine,, u predmetu broj AP-66/11, rješavajući apelacije Nurveta Derviševića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nurvet Dervišević, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 001205 10 Kžk od 1. decembra 2010. godine;

Sead Šahinović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 K 001403 10 KŽ od 8. oktobra 2010. godine;

Lutvija Bafčari, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 000454 10 Kz od 14. oktobra 2010.

godine;

Fikret Ramić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 001390 10 KŽ od 2. decembra 2010. godine;

Amir Čamdžić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 001056 10 Kž 6 od 20. oktobra 2010.

godine;

Mladen Džidić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 003586 10 Kz 2 od 9. decembra 2010.

godine;

Miodrag Štrbac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 K 000298 10 Kž 2 od 28. oktobra 2010. godine;

Mesud Spahić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 K 000624 10 KZ od 2. februara 2011. godine;

Rajna Šnjegota, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 011226 10 Kžž 2 od 11. novembra 2010. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-66/11 Nurvet Dervišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hasan Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 6. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 001205 10 Kžk od 1. decembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 22. marta 2011. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za „krivično djelo prouzročenje smrti iz nehata“ iz člana 168. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – lovačke puške. U toku postupka je na osnovu svih izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant prouzročio smrt određenog lica iz nehata, te je nakon ocjene svih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, apelantu izrečena kazna zatvora.

2. AP-147/11 Sead Šahinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 12. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 K 001403 10 KŽ od 8. oktobra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 2. novembra 2011. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. KZ FBiH, pa mu je izrečena uvjetna osuda, kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. U toku postupka prihvaćen je nalaz i mišljenje vještaka za sudsku medicinu u pogledu povreda koje je zadobio oštećeni, a koji nalaz se temeljio na nalazima ljekara koji su pregledali oštećenog nakon kritičnog događaja, te na dokazima objektivne prirode – medicinskoj dokumentaciji koja se nalazila u spisu. Osim toga, sudovi se u dali obrazloženje zašto su prihvaćeni iskazi oštećenog i svjedoka, te zašto nije prihvaćen apelantov iskaz.

3. AP-358/11 Lutvija Bafčari (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srebrenika, koju zastupa Bakir Pašić, advokat iz Tuzle, podnijela je 26. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 000454 10 Kz od 14. oktobra 2010. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je proglašena krivom za krivično djelo ubistva iz člana 171. stav 1. KZ FBiH, pa joj je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina, te je od apelantice oduzet pištolj, kao sredstvo upotrijebljeno za izvršenje krivičnog djela. U toku postupka, prvostepeni sud se u obrazloženju presude pozvao na brojne indicijalne dokaze, što je bilo nužno i opravdano u nedostatku direktnih dokaza, a koji su bili u potpunom skladu i ukazivali na jedan sistem indicija, koje su evidentno upućivale na jedini mogući zaključak

– da je apelantica, pucajući iz pištolja, u namjeri da oštećenog liši života, ispalila dva hica u njegovu glavu, usljed čega je kod istog nastupila smrt.

4. AP-532/11 Fikret Ramić (u daljnjem tekstu: apelant), smješten u Kazneno popravnom zavodu zatvorenog tipa Zenica, podnio je 4. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 001390 10 KŽ od 2. decembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. februara 2011. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZ FBiH i krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZ FBiH, u idealnom sticaju, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset godina, te je od apelanta oduzet pištolj. U toku postupka je na osnovu iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja te iskaza vještaka, kao i materijalnih dokaza u spisu, utvrđeno da je apelant počinio predmetna krivična djela. Pored toga, sudovi su obrazložili zašto određene dokaze, odnosno, prijedloge odbrane za izvođenje novih dokaza, nisu prihvatili.

5. AP-583/11 Amir Čamdžić (u daljnjem tekstu: apelant), smješten u Kazneno popravnom zavodu Zenica, kojeg zastupa Senad Kreho, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 001056 10 Kž 6 od 20. oktobra 2010. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 14 godina. Istom odlukom drugooptuženi je proglašen krivim za krivično djelo pomaganja u izvršenju krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 33. KZ FBiH i izrečena mu kazna zatvora u trajanju od pet godina. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, te nije prihvaćena apelantova odbrana da je spornog dana bio na drugom mjestu i da nije mogao počiniti predmetno krivično djelo.

6. AP-1019/11 Mladen Džidić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Dragan Barbarić, advokat iz Mostara, podnio je 2. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 003586 10 Kz 2 od 9. decembra 2010. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačka d) KZ FBiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 17 godina, te je obavezan obeštetiti oštećenu za određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da nije bilo razloga za isključenje predsjednika vijeća i člana vijeća prvostepenog suda od vršenja sudijske dužnosti u predmetnom krivičnom predmetu, jer nisu ponovo odlučivali o pitanjima „koja su blisko povezana sa glavnom stvari“.

7. AP-1276/11 Miodrag Štrbac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 K 000298 10 Kž 2 od 28. oktobra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. maja i 23. septembra 2013. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka d) KZ FBiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 12 godina, dok su ostali optuženi oslobođeni od optužbe za isto krivično djelo. U toku postupka je utvrđena apelantova krivnja za predmetno krivično djelo, na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu, i to iskaza svjedoka, apelanta, vještaka i drugih dokaza, koji su analizirani i dato obrazloženje zašto pojedini dokazi nisu prihvaćeni.

8. AP-1379/11 Mesud Spahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnio je 23. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 K 000624 10 KZ od 2. februara 2011. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 3. KZ FBiH, krivično djelo lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1. KZ FBiH i krivično djelo oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZ FBiH, u vezi sa članom 54. KZ FBiH, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca. U toku postupka nije prihvaćena apelantova odbrana da je krivična djela teške i lake tjelesne ozljede počinio u nužnoj odbrani, jer odbrana u dokaznom postupku nije dokazala navode da je u konkretnom slučaju postojala srazmjernost i proporcionalnost u intenzitetu između napada i odbrane, te da je apelant preduzeo neophodne mjere da bi od sebe odbio istovremeni protivpravni napad.

9. AP-1380/11 Rajna Šnjegota (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanskog Aleksandrovca, podnijela je 23. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 011226 10 Kžž 2 od 11. novembra 2010. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je proglašen krivom za krivično djelo tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa joj je izrečena uslovna osuda, kojom joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jednog mjeseca i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. U toku postupka sporni dokazi su izvedeni na glavnom pretresu i apelantica je imala mogućnost da iznese svoje prigovore, te su isti ocijenjeni kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-66/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-66/11 (N. D.,S. Š.,L. B.,F. R.,A. Č.,M… | Sudska praksa | Aktio