Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-775/11 (Đ. H.,„Travnik-trans“ d.o.o. Travnik,V. M.)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kamata
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-775/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-775/11, rješavajući apelacije Đ. H. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Đ. H., protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 I 021566 10 GŽI od 19. januara 2011. godine;

„Travnik-trans“ d.o.o. Travnik, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 IP 017721 10 PŽ od 6. januara 2011. godine;

Vlado Marković, protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 014218 11 GZ od 29. marta 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-775/11 Đ. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Vahid Čamdžić advokat iz Tuzle, podnio je 21. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 I 021566 10 GŽI od 19. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelatnov prijedlog za izvršenje radi naplate novčanog potraživanja. U postupku je utvrđeno da je izvršenik apelantu uplatio novčani iznos na ime glavnog duga, zajedno sa troškovima postupka, pa je na taj način postupio po izvršnoj ispravi. Pored toga, utvrđeno je da je neosnovan apelatnov zahtjev da mu izvršenik isplati zakonske zatezne kamate na neisplaćene troškove parničnog postupka, budući da apelantu izvršnom ispravom nisu bile dosuđene takve kamate jer je izvršenik u ostavljenom roku od 30 dana izvršio isplatu glavne novčane obaveze apelantu, pa nije bilo mjesta primjeni člana 28. stav 2. Zakona o izvršnom postupku.

2. AP-1321/11 „Travnik-trans“ d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnio je 21. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 IP 017721 10 PŽ od 6. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen prigovor tražioca izvršenja protiv rješenja o izvršenju donesenog u postupku radi naplate novčanih potraživanja, te je rješenje o izvršenju izmijenjeno u pogledu troškova izvršenja na način da je apelantu naloženo da tražiocu izvršenja isplati veći iznosu troškova od iznosa ranje dosuđenog rješenjem o izvršenju, dok je u ostalom dijelu preko douđenog iznosa prigovor tražioca izvršenja odbijen. U postupku je utvrđeno da prilikom izrade rješenja o izvršenju sud omaškom nije priznao tražiocu izvršenja troškove izvršenja koji se odnose na pribavljanje klauzule pravomoćnosti i izvršnosti, na koje punomoćnik-advokat tražioca izvršenja ima pravo prema članu 25. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, te troškove ovjere prijepisa izvršnih isprava, pa je u tom smislu zahtjev tražioca izvršenja osnovan.

3. AP-2020/11 Vlado Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sremske Kamenice-Republika Srbija, kojeg zastupa Milenko Radović advokat iz Foče, podnio je 9. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 014218 11 GZ od 29. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je prigovor izvršenika u izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi naplate novčanog potraživanja-rente na osnovu sudskog poravnanja, rješenje o izvršenju je stavljeno van snage, ukinute sve provedene radnje u izvršnom postupku i izvršni postupak je obustavljen. U postupku je utvrđeno da se na osnovu sudskog poravnanja P.M., koji je u toku postupka umro, obavezao da će apelantu isplaćivati rentu, a da njegov sin J.P., kojeg je apelant označio kao izvršenika u konkretnom slučaju, nije potpisao sporno sudsko poravnanje u svoje ime nego kao punomoćnik oca P.M. Prema ocjeni suda, zbog navedenog J.P. u konkretnom slučaju nije pasivno legitimisan jer obveza na isplatu rente nije prešla na njega nakon očeve smrti, nego se ta obaveza ugasila, pa je prigovor izvršenika osnovan. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 775/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-775/11 (Đ. H.,„Travnik-trans“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio