Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-848/11 (A. J.,J. D.,K. Č.,A. D.,S. B. i L. B.,N.P.,I. I.,BROTNJOPROMET d.o.o. Čitluk,Z. H.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-848/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-848/11, rješavajući apelacije Avde Jusića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Avdo Jusić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050049 10 Rev od 30. novembra 2010.
godine;
Jadranka Dragić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Rs 000406 09 Rev od 9. decembra 2010. godine;
Karolina Čičak, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001261 od 29. decembra 2009. godine;
Abdulaziz Dizdarević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000248 09 Rev od 15.
februara 2011. godine;
Stojanka Božić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 Rs 001263 11 Rev od 13. juna 2012. godine;
Lidija Borković, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 011973 10 Rev od 17. februara 2011. godine;
N.P., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 024970 09 Rev od 9. marta 2011. godine;
Ivan Iličić, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000982 08 Gz od 23. marta 2011. godine;
BROTNJOPROMET d.o.o. Čitluk, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008215 11 Rev 2 od 22. marta 2011. godine;
Zemko Hrustić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 Rs 000371 09 Rev od 22. februara 2011.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-848/11 Avdo Jusić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050049 10 Rev od 30. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate zaostalih plata i regresa za godišnji odmor. U toku postupka je utvrđeno da je apelant predmetu tužbu podnio po proteku trogodišnjeg roka iz člana 106. Zakona o radu, te je stoga tužba odbijena zbog istaknutog prigovora zastarjelosti. Pri tome, zaključeno je da se donošenje i tumačenje odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine nije moglo tumačiti kao priznavanje duga, niti kao odricanje od zastarjelosti.
2. AP-1038/11 Jadranka Dragić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Šamca, koju zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnijela je 3. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Rs 000406 09 Rev od 9. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev radi isplate otpremnine. U toku postupka je utvrđeno da nije bilo pravnog kontinuiteta između tužene i Službe za platni promet (odnosno ranije Službe društvenog knjigovodstva), već je taj kontinuitet postojao samo između tužne i Srpske državne banke, te stoga apelantice nije pripadalo pravo na otpremninu za staž od početka rada kod Službe društvenog knjigovodstva, nego od početka rada Srpske državne banke.
3. AP-1514/11 Karolina Čičak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Slavonskog Broda, Republika Hrvatska, koju zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnijela je 31. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08- 001261 od 29. decembra 2009. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi utvrđenja da je uposlenik kod tužene neprekidno, da se naloži tuženoj da joj uspostavi radno-pravni odnos i da se utvrdi da joj pripada pravo na naknadu, te da se tužena obaveže da na izvršene isplate naknade izvrši obračun i isplatu poreza i doprinosa. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica zasnovala radni odnos na određeno vrijeme i da joj je isti prestao istekom posljednjeg radnog dana, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine.
4. AP-1673/11 Abdulaziz Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, podnio je 11. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000248 09 Rev od 15. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate dnevnica, troškova prevoza i neisplaćenih plaća. U toku postupka je utvrđeno da je osnovan istaknuti prigovor pasivne legitimacije, jer tuženi nije bio apelantov poslodavac.
5. AP-1935/11 Stojanka Božić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Modriče, podnijela je 29. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 Rs 001263 11 Rev od 13. juna 2012. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 10. februara, 14. marta i 12. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plata. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nakon 2004. godine nije uopće radila kod tuženog, te je stoga neosnovan njen zahtjev da joj tuženi za period nakon toga, tj. od 2006. godine pa nadalje, isplati plate i ostale naknade iz radnog odnosa.
6. AP-2012/11 Lidija Borković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Loznice, Republika Srbija, koju zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnijela je 9. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 011973 10 Rev od 17. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je kao neblagovremena apelantičina tužba radi isplate određenog novčanog iznosa na ime 50% prosječne mjesečne plate. U toku prvostepenog postupka apelantičina tužba je odbačena kao neblagovremena iz razloga što je tužbu podnijela po proteku subjektivnog roka iz člana 118. Zakona o radu. Međutim, u žalbenom postupku je utvrđeno da se na konkretni slučaj nije mogao primijeniti Zakon o radu, nego Zakon o radnim odnosima u državnim organima, te da je tužba nedopuštena, jer se apelantica, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radnim odnosima u državnim organima, nije koristila internom zaštitom kod poslodavca. Pri tome je istaknuto da su pravne posljedice nedopuštenosti i neblagovremenosti tužbe iste.
7. AP-2191/11 N.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 024970 09 Rev od 9. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenog novčanog iznosa na ime osam mjesečnih plata. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije nikad stupio na funkciju republičkog tužioca, te samim tim nije mogao ni dati ostavku u smislu odredbe člana 72. stav 1. tačka 3. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske. Stoga se i akt kojeg je apelant nazvao pismenom ostavkom imao smatrati njegovim odustankom od kandidature za funkciju republičkog tužioca ili eventualno odbijanjem imenovanja, ali ne i ostavkom u smislu odredbe člana 72. stav 1. tačka 3. i člana 81. stav 4. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske, uz pravo na naknadu od osam mjesečnih plata.
8. AP-2205/11 Ivan Iličić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozor-Rame, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 26. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000982 08 Gz od 23. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenih novčanih iznosa na ime neisplaćenih plata i regresa. U toku postupka je utvrđeno da je predmetno apelantovo potraživanje zastarjelo, jer je od nastanke obaveze do podnošenja tužbe protekao zastarni rok od tri godine iz člana 106. Zakona o radu. Osim toga, potvrda tužene u kojoj je evidentirano koliki iznos duguje tužena apelantu, nije imala pravni značaj priznanja duga, koje bi dovelo do prekida zastarijevanja u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima.
9. AP-2287/11 BROTNJOPROMET d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Častimir Mandarić, advokat iz Mostara, podnio je 2. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008215 11 Rev 2 od 22. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba tužiteljice i poništena apelantova rješenja i rješenja Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, utvrđeno da je tužiteljica imala status radnika na čekanju posla kod apelanta počev od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, te obavezan apelant uplatiti tužiteljice doprinose i pripadajuće poreze. Tužbeni zahtjev za utvrđivanje statusa radnika na čekanju kod apelanta u periodu od 2. februara do 6. maja 2000. godine je odbačen, te je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade plate za vrijeme čekanja u istom periodu i zahtjev za isplatu otpremnine, te zahtjev za uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa za razdoblje čekanja. Nadalje, predmet je u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu plaće vraćen na ponovni postupak. U toku postupka je utvrđeno da je tužiteljici radni odnos prestao 6. maja 2000. godine po sili Zakona o radu (član 143. stav 4.), te da joj je pravilno obračunata i isplaćena naknada plaće za period od 1. februara do 6. maja 2000. godine, kao i otpremnina. Zahtjev za „uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa“ je odbijen iz razloga što nije bio jasno određen. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji je usvojen, zaključeno je da je tužiteljici pripadalo pravo na status radnika na čekanju od 3. aprila 1992. godine pa sve do prestanka radnog odnosa po sili zakona, u skladu sa članom 143. stav 2. Zakona o radu. Osim toga, zaključeno je da je u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama tužiteljici pripadalo i pravo na novčanu naknadu tokom čekanja posla, međutim, kako su nedostajala činjenična utvrđenja na okolnosti pripadajuće novčane naknade na koju je tužiteljica imala pravo, predmet je u ovom dijelu vraćen na ponovni postupak.
10. AP-2302/11 Zemko Hrustić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 Rs 000371 09 Rev od 22. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate dnevnica za službena putovanja i deminerskog dodatka. U toku postupka je utvrđeno da za apelantova potraživanja tužena nije pasivno legitimisana, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o službenom putovanju predviđenom relevantnim zakonskim i podzakonskim aktima, već o putovanju za koje je sve uslove apelant sa drugim pravnim licem uredio posebnim ugovorom. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-848/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić