Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-948/11 (M. Č., G. Č., B. Č., S. K. i K. S.,M. M.,F. A.,B. M.)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-948/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-948/11, rješavajući apelacije Mitra Čupeljića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mitar Čupeljić, Gojko Čupeljić, Božo Čupeljić, Savo Kovačević i Krstana Sandić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 002853 10 Gz 2 od 14. decembra 2010. godine;

Mustafa Murtić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 001746 10 Gž od 3. februara 2011. godine;

Fatima Alić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 000370 11 Gž od 4. aprila 2011. godine;

Bekto Mujičić, protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 000330 11 Gž 2 od 28. aprila 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-948/11 Mitar Čupeljić, Gojko Čupeljić, Božo Čupeljić, Savo Kovačević i Krstana Sandić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Prnjavora, koje zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnijeli su 24. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 002853 10 Gz 2 od 14. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da zatrpa bazen za vodu, čije su dimenzije i lokacija pobliže precizirani u izreci prvostepene presude. Naime, Okružni sud je istakao da u smislu čl. 3. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, vlasnik ima pravo posjedovati svoju stvar, koristiti se i raspolagati njome u granicama određenim zakonom, to jest pri korišćenju suzdržavati se od radnji i otklanjati uzroke što potiču od njegove nekretnine, kojima se otežava korištenje drugih nekretnina preko mjere koja je uobičajena s obzirom na prirodu i namjenu nekretnine ili na mjesne prilike ili kojima se uzrokuje znatnija šteta. Shodno tome, navedeno je da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda koje je kao pravilno, s obzirom na izvedene dokaze, prihvatio i drugostepeni sud, proizlazi da je tuženi izgradnjom bunara na svom zemljištu smanjio dotok vode u bazen apelanata iz razloga što bunar tuženog zadržava dio podzemnih voda obzirom da se nalazi u povoljnijem položaju za sakupljanje vode. Konačno, Okružni sud je konstatovao da kako apelanti nisu dokazali da je postupanje tuženog bilo protivno odredbi člana 5. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, to je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 156. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

2. AP-1739/11 Mustafa Murtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Sead Gajević, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 001746 10 Gž od 3. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi izgradnjom betonske zidane ograde dana 26. septembra 2007. godine, iznad dozvoljene visine od 80 cm, između parcela apelanta i parcela tuženog, zasmetao apelanta u korištenju njegovih parcela, sve pobliže precizirano u dispozitivu prvostepenog rješenja, na način što je apelantu onemogućio da svoje parcele zasijava poljoprivrednim kulturama jer su zaklonjene zidom što na parcelama apelanta pravi hlad i umanjuje prinose, kao i da se utvrdi da je tuženi lagerovanjem građevinskog materijala istog dana na svojim parcelama zasmetao apelanta u korištenju njegovih parcela, sve pobliže precizirano u dispozitivu prvostepenog rješenja, na način što se lagerovanjem, istresanjem i utovarom građevinskog materijala podiže prašina i uslijed toga ometa apelanta u korištenju njegovih parcela, odnosno u ubiranju prinosa zasađenog voća i zasijanog povrća. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da je tuženi izvršio čin smetanja posjeda, na način što je izgradnjom betonske ograde u svojoj nekretnini i lagerovanjem pijeska, stvorio takav hlad i toliku prašinu, koja ugrožava zasade voća i povrća na nekretnini apelanta i umanjuje mu prihode, te da mu stoga i ne pripada pravo na zaštitu posjeda prema odredbi člana 80., a u vezi sa članom 83. Zakona o vlasničko pravnim odnosima.

3. AP-2265/11 Fatima Alić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja, koju zastupa Mesud Obralija, advokat iz Kaknja, podnijela je 30. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 000370 11 Gž od 4. aprila 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 6. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da ju je tuženi smetao u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnine, pobliže precizirane u dispozitivu prvostepenog rješenja, na način što je dana 11. na 12. august 2008. godine sasjekao grane tuja koje se nalaze uz ogradu koja graniči između nekretnine apelantice i nekretnine u posjedu tuženog, kao i da se tuženom zabrani daljnje uznemiravanje apelantice, pod prijetnjom novčane kazne. Naime, Kantonalni sud je konstatovao da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe čl. 80., 83. i 84. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, jer utvrđenje čina smetanja posjeda je samo pravna pretpostavka, za rješavanje o zahtjevu za uspostavu ranijeg posjedovnog stanja, koje nije moguće. Konačno, Kantonalni sud je, između ostalog, konstatovao da prema odredbi člana 84. Zakona o vlasničko pravnim odnosima proizlazi da odlukom o zahtjevu za zaštitu od smetanja posjeda sud određuje zabranu daljnjeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, ali prije treba kondemnatornom tužbom za smetanje posjeda tražiti, a sudskom odlukom odrediti, uspostavu ranijeg posjedovnog stanja, odnosno zabranu budućeg smetanja.

4. AP-3012/11 Bekto Mujičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, podnio je 22. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 000330 11 Gž 2 od 28. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi smetao u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina, pobliže preciziranih u dispozitivu prvostepenog rješenja, na način što je dana 25. februara 2008. godine zaustavio rovokopač koji je trebao da kopa – da nastavi kopati put koji se nalazi na predmetnim parcelama i to tako što je usmeno i ozbiljno zabranio vozaču rovokopača da nastavi kopanje puta, kao i da mu se naloži da odmah prestane sa takvim ili sličnim smetanjem i omogući apelantu nesmetan prokop puta na navedenim nekretninama, te da se ubuduće uzdržava od uznemiravanja apelanta u mirnom posljednjem posjedu pod prijetnjom novčane kazne. Predmetnu odluku, Okružni sud je donio u smislu čl. 75. i 78. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-948/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-948/11 (M. Č., G. Č., B. Č., S. K. i K… | Sudska praksa | Aktio