Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5446/10 (R. K.)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Stanarsko pravo
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5446/10

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5446/10, rješavajući apelaciju Radojke Krstić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić , sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Radojke Krstić.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000714 07 U od 30.

avgusta 2010. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Radojke Krstić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000714 07 U od 30. avgusta 2010. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02- 23-374/07 od 25. januara 2007. godine i Zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/I-23-9/06 od 13.

oktobra 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radojka Krstić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Pančeva, Republika Srbija, podnijela je 3. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 000714 07 U od 30. avgusta 2010. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-374/07 od 25. januara 2007. godine i Zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-9/06 od 13. oktobra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 28. maja 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ministarstvo i Uprava su dostavili odgovore na apelaciju 6. juna 2013. godine, a Kantonalni sud 21. juna 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave su dostavljeni apelantkinji 15. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizIlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelantkinja je 7. marta 2003. godine podnijela zahtjev Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu, Ulica Dolina broj 13 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

7. Komisija je 2004. godine apelantkinjin zahtjev za povrat predmetnog stana prenijela na nadležnost Službi za upravu za imovinskopravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina Opštine Centar (u daljnjem tekstu: Služba) shodno odredbama člana 2 Zakona o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 6/04, u daljnjem tekstu: Zakon o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva).

8. Služba je donijela Zaključak broj 05-31-569/05 od 12. decembra 2005. godine kojim je odbacila predmetni zahtjev za povrat stana zbog nenadležnosti. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv navedenog zaključka, Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša je donijelo Rješenje broj 23-31-3770-E/05 od 24. aprila 2006. godine kojim je poništilo navedeni zaključak i predmet vratilo na ponovni postupak.

9. Služba je, nakon toga, 28. septembra 2006. godine apelantkinjin zahtjev za povrat stana dostavila na postupanje Upravi kao nadležnom organu.

10. Zaključkom Uprave broj 23-04/I-23-9/06 od 13. oktobra 2006. godine odbačen je kao neblagovremen apelantkinjin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. U obrazloženju zaključka Uprava je navela da je, u smislu odredaba člana 5 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim bio 4. juli 1999. godine, a za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine. S obzirom na to da je apelantkinja zahtjev za povrat stana podnijela 7. marta 2003. godine, dakle, nakon proteka navedenih zakonskih rokova, Uprava je navela da je odlučila kao u dispozitvu zaključka.

11. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv navedenog zaključka, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-374/07 od 25. januara 2007. godine kojim je odbilo žalbu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je odredbama člana 4 Zakona o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed smatra podnesenim u roku ako je podnesen u skladu sa odredbama člana 5 Zakona o prestanku primjene, i to do 4. jula 1999. godine za stanove koji su proglašeni napuštenim, a do 4. oktobra 1999. godine za stanove iz člana 2 stav 5 i člana 18b stav 1 Zakona o prestanku primjene, odnosno, ukoliko je zahtjev podnesen u skladu sa Pravilnikom Komisije, do 2. septembra 1999. godine za napuštene stanove, a do 3. decembra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. S obzirom na to da je apelantkinja 7. marta 2003. godine podnijela zahtjev za povrat stana u posjed, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno zaključio da je predmetni zahtjev neblagovremeno podnesen. Pri tome, Ministarstvo je ukazalo da je odredbama člana 5 stav 3 Zakona o prestanku primjene propisano da, ukoliko nosilac stanarskog prava u zakonom propisanom roku ne podnese zahtjev za povrat stana, prestaje mu stanarsko pravo. S obzirom na to, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ trebalo, umjesto zaključka, da donese rješenje i odbije apelantkinjin zahtjev za povrat stana. Međutim, pošto se u oba slučaj radi o negativnoj odluci, Ministarstvo je navelo da taj propust prvostepenog organa nije bio od uticaja na zakonitost pobijanog zaključka.

12. Protiv drugostepenog rješenja apelantkinja je podnijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 U 000714 07 U od 30. avgusta 2010. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvata rješenje drugostepenog organa kao pravilno i zakonito, kao i sve razloge koje je naveo drugostepeni organ u tom rješenju. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 5 stav 3 Zakona o prestanku primjene propisano da, ako nosilac stanarskog prava propusti da u predviđenim rokovima podnese zahtjev za povrat stana, prestaje mu stanarsko pravo. Kantonalni sud je naveo da je apelantkinji, u skladu sa citiranom zakonskom odredbom, prestalo pravo da nastavi da trajno koristi predmetni stan kao član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava (nosilac stanarskog prava je bila apelantkinjina sestra). Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da su relevantni propisi objavljeni u službenim novinama, zatim, da je javnost kako u Bosni i Hercegovini, tako i u susjednim državama i putem drugih sredstava informisanja, te putem državnih i nevladinih organizacija obavještavana o rokovima za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao i posljedicama propuštanja da se takav zahtjev podnese. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da u tom smislu sama apelantkinja snosi štetne posljedice nepoznavanja zakonskih propisa, te da stoga apelantkinjini navodi izneseni u tom pravcu nisu mogli da utiču na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Iz predmetne apelacije proizilazi da apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da je zahtjev za vraćanje stana podnijela 7. marta 2003. godine, a da je predmetni postupak povodom tog zahtjeva okončan donošenjem presude Kantonalnog suda od 30. avgusta 2010. godine. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao gotovo devet godina, apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Apelantkinja, dalje, navodi da, kao lice koje je izbjeglo iz Bosne i Hercegovine, nije bila adekvatno obaviještena o zakonskim rokovima u kojima je morala podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed. Takođe, apelantkinja navodi da je predmetni stan prodat trećem licu, koje je bez njenog znanja i dozvole ušlo u posjed tog stana, tako da nije uspjela da iznese pokretne stvari iz predmetnog stana, čime joj je povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na nepovredivost stana.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da je osporena odluka tog suda donesena uz primjenu odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, kako je to detaljno obrazloženo u toj odluci, te smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja je ukazala u apelaciji.

15. Ministarstvo je navelo da se u konkretnom slučaju radi o prekluzivnim rokovima čije propuštanje ima odgovarajuće posljedice, te koji važe za sva zainteresovana lica koja su imala namjeru da vrate stanove u posjed, te da stoga smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi o kršenju njenih prava.

16. Uprava je navela da je Služba 28. septembra 2006. godine dostavila tom organu predmetni zahtjev na nadležno postupanje, te da je Uprava, povodom tog zahtjeva, već 13. oktobra 2006. godine donijela zaključak kojim je odbacila predmetni zahtjev kao neblagovremen.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase: Član 5.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 3. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona […] je 4. oktobar 1999. godine.

Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, prestaje mu stanarsko pravo.

18. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 216.

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

Član 244. stav 1.

(1) Rješenje o žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

19. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 20.

Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Član 55.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 000714 07 U od 30. avgusta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 4. novembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 3. decembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelantkinja osporava navedene odluke, tvrdeći da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo iz II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. A) Pravo na pravično suđenje – razuman rok

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

a) Relevantni principi

28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

29. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 7. marta 2003. godine podnijela zahtjev Komisiji za povrat predmetnog stana u posjed. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je Komisija tijelo sui generis koje nije sastavni dio sudske strukture u Bosni i Hercegovini, te da stoga Ustavni sud nije nadležan da ispituje odluke Komisije, a samim tim ni dužinu trajanja postupka pred Komisijom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 105/08 od 21. jula 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti dužinu predmetnog postupka od 2004. godine, kada je Komisija predmetni zahtjev za povrat stana prenijela na nadležnost upravnim organima, pa do okončanja predmetnog postupka, tj. do donošenja presude Kantonalnog suda od 30. avgusta 2010. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je otprilike šest godina i šest mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

30. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da eventualna složenost predmeta, kao jedan od kriterijuma koje Ustavni sud ima u vidu pri ocjeni dužine postupka, nije uticala na trajanje predmetnog postupka, te se stoga Ustavni sud neće posebno baviti tim pitanjem.

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pred upravnim organima trajao oko tri godine, da su, pri tome, upravni organi sproveli dva seta postupaka u kojima su donijeli četiri odluke, te da su odluke donosili u različitim rokovima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 216 st. 1 i 2 i člana 244 stav 1 Zakona o upravnom postupku propisani rokovi u kojima upravni organi treba da odluče o zahtjevima, odnosno o žalbama stranaka. Međutim, Ustavni sud ima u vidu i odredbe člana 216 stav 3 Zakona o upravnom postupku, te odredbe člana 20 Zakona o upravnim sporovima, koje daju mogućnost stranci da preduzme određene radnje radi ubrzanja postupka. Naime, Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja, u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, imala mogućnost da izjavi žalbu drugostepenom organu zbog nedonošenja prvostepene odluke, odnosno da pokrene upravni zbog neodlučivanja drugostepenog organa o izjavljenoj žalbi (što apelantkinja, prema stanju spisa, nije učinila). Stoga, Ustavni sud zapaža da se ovaj period u takvim okolnostima ne može staviti na teret upravnih organa jer je apelantkinji, ukoliko je bila nezadovoljna dužinom postupka, stajala na raspolaganju zakonska mogućnost podnošenja žalbe, odnosno tužbe zbog tzv. Ćutnje administracije, koju mogućnost apelantkinja nije koristila. Međutim, imajući u vidu daljnji tok predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da ova apelantkinjina neaktivnost nije bila odlučujući faktor za ukupnu dužinu postupka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3196/06 od 26. februara 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 33/09, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja podnijela tužbu Kantonalnom sudu protiv drugostepenog rješenja, te da je predmetni postupak pred tim sudom trajao oko tri godine i šest mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za postupanje po tužbi u upravnom sporu. Međutim, s obzirom na shodnu primjenu Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je odluku o apelantkinjinoj tužbi protiv drugostepenog rješenja trebalo da donese bez odugovlačenja (član 10 Zakona o parničnom postupku). Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud svojim ponašanjem najviše doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka, a da, pri tome, nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka pred tim sudom.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka posmatranog u cjelini ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantkinjinog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

B) Ostali aspekti prava na pravično suđenje

33. Apelantkinja osporava navedene odluke upravnih organa i Kantonalnog suda, tvrdeći da, kao lice koje je izbjeglo iz Bosne i Heregovine, nije bila adekvatno obaviještena o zakonskim rokovima u kojima je morala podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantkinjinim navodima, detaljno i jasno obrazložio zbog čega apelantkinjini navodi izneseni u tom pravcu ne mogu uticati na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, koje ne ostavlja bilo kakav utisak proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi u ovom dijelu potpuno neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, odnosno koji bi ukazali da nadležni organi, pri donošenju svojih odluka, nisu ispoštovali neku od garancija prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani. Ostali navodi

34. U pogledu apelantkinjinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na nepovredivost stana, jer je predmetni stan prodat trećem licu, koje je bez njenog znanja i dozvole ušlo u posjed tog stana, tako da nije uspjela da iznese pokretne stvari iz predmetnog stana, Ustavni sud ukazuje da se osporene odluke ni na koji način ne mogu dovesti u vezu sa ovim apelantkinjinim navodima. Naime, Ustavni sud ukazuje da su nadležni upravni organi i sud u konkretnom postupku odlučivali iskljčivo o apelantkinjinom zahtjevu za povrat stana u posjed, te da se ni na koji način nisu bavili pitanjem otuđenja apelantkinjinih pokretnih stvari iz predmetnog stana.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je predmetni postupak pred upravnim organima i sudom trajao ukupno šest godina i šest mjeseci, od toga tri godine i šest mjeseci pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, koji, pri tome, nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka pred tim sudom.

36. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer apelantkinja nije ponudila bilo kakve argumente koji bi ukazali da nadležni organi, pri donošenju svojih odluka, nisu ispoštovali neku od garancija iz ovog člana.

37. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5446/10 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio