Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3465/10 (D. Ć.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-3465/10
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3465/10, rješavajući apelaciju Dragoljuba Ćulibrka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragoljuba Ćulibrka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000 424 od 15. juna 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-001 837 od 8. januara 2009. godine i Presude Opštinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-217/03 od 3. oktobra 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragoljub Ćulibrk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjih Žabara, kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0- Rev-09-000 424 od 15. juna 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-001 837 od 8. januara 2009. godine i Presude Opštinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-217/03 od 3. oktobra 2008. godine. Apelant je 5. jula 2012. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Opštine Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. juna 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju. Takođe, od Opštinskog suda je 29. oktobra 2013. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj P- 217/03.
3. Vrhovni sud je 6. jula 2012. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud i Opštinski sud 9. jula 2012. godine, a tužena 19. jula 2012. godine. Opštinski sud je 4. novembra 2013. godine dostavio predmetni spis.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i tužene dostavljeni su apelantu 24. oktobra 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 4. novembra 2003. godine podnio tužbu Opštinskom sudu protiv tužene i Federacije Bosne i Hercegovine radi dovođenja porušenog objekta u pređašnje stanje.
7. Opštinski sud je 14. novembra 2003. godine zatražio od apelanta da ispravi i dopuni predmetnu tužbu. Pismeno je upućeno na adresu koju je apelant naveo u tužbi, ali je vraćeno sa naznakom da je "primalac nepoznat na navedenoj adresi".
8. Opštinski sud je 14. januara 2004. godine zatražio od Policijske uprave Novi Grad da kroz svoje evidencije provjeri da li je apelant prijavljen na adresi koju je naveo u predmetnoj tužbi. Policijska uprava Novi Grad je 3. februara 2004. godine obavijestila Opštinski sud da je provjerom kroz evidencije utvrdila da apelant nije prijavljen na navedenoj adresi, kao i da je nakon provjere na terenu utvrđeno da se apelant ne nalazi na toj adresi.
9. Apelant je podneskom od 19. decembra 2006. godine obavijestio Opštinski sud o novoj adresi, te zamolio sud da sva pismena šalje na tu adresu.
10. Opštinski sud je 4. januara 2007. godine zatražio od apelanta da ispravi i dopuni tužbu u smislu odredaba čl. 53 i 334 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Apelant je podneskom od 22. januara 2007. godine uredio tužbu, te precizirao tužbeni zahtjev tako što je zatražio da se obaveže tužena da mu isplati na ime naknade štete iznos od 100.000,00 KM.
12. Opštinski sud je 18. februara 2008. godine dostavio tuženoj tužbu na odgovor, a tužena je 22. februara 2008. godine dostavila odgovor na tužbu.
13. Opštinski sud je 10. juna 2008. godine održao pripremno ročište, a zatim ročište za glavnu raspravu od 9. septembra 2008. godine.
14. Presudom Opštinskog suda broj P-217/03 od 3. oktobra 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati na ime naknade štete iznos od 100.000,00 KM. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant sopstvenik nepokretnosti – dvorište i kuća, površine 521 m2, koje se nalaze u naselju Ivanjska. Opštinski sud je dalje naveo da iz Rješenja tužene broj 05-23-1083/99 od 20. aprila 2000. godine proizilazi da prestaje pravo uprave tužene nad apelantovim predmetnim nepokretnostima, te da se predmetne nepokretnosti vraćaju u posjed apelantu. Dalje je navedeno da iz uvjerenja tužene broj 05-28-1441-UP/02 od 22. maja 2002. godine proizilazi da je predmetni objekat (tj. kuća) pretrpio teža materijalna oštećenja, odnosno da je objekat "0" kategorije oštećenja – potpuno porušen. Opštinski sud je, dalje, naveo da je apelant izjavio "da je u toku 1997/1998. godine saznao telefonom da je njegova kuća porušena, da je 1998. godine došao iz Francuske u Bosanski Novi, ali da nije odlazio do svoje kuće, da tada nije imao predodžbu o tome da li je kuća porušena, ali da su ljudi pričali da jeste porušena". Takođe, Opštinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka Sime Jovičića, Savke Kovačević i Milke Kantar proizilazi da su u toku 1996. i 1997. godine dolazili u Ivanjsku, te da apelantova kuća u to vrijeme nije bila porušena. Opštinski sud je ukazao da je tužena istakla prigovor zastarjelosti potraživanja, koji je, po ocjeni tog suda, osnovan. Naime, Opštinski sud je naveo da je odredbama člana 376 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da "potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo", te da "u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala". U vezi s tim Opštinski sud je ukazao da iz apelantovog iskaza, kao i iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da je apelant već 1998. godine saznao, prvo putem telefona od svojih komšija, a zatim i neposredno, prilikom dolaska u Bosanski Novi, da je njegova kuća porušena. Pri tome Opštinski sud je naveo da je apelant u toku postupka mijenjao svoj iskaz, tvrdeći da je tek 2002. godine saznao da je njegova kuća devastirana, odnosno da je porušena. Međutim, Opštinski sud je naveo da je stav tog suda da je apelant imao saznanje o tome već 1998. godine. S obzirom na to, Opštinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan shodno odredbama člana 376 ZOO.
15. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Gž-08-001 837 od 8. januara 2009. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje prihvata i taj sud, proizilazi da je apelantova kuća porušena 1998. godine, te da je apelant u toku 1998. godine imao saznanje o tome. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je apelant u svom iskazu pred prvostepenim sudom izjavio da je 1997/1998. godine saznao da je njegova kuća porušena. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da je apelant u tužbi, kao i tokom postupka istakao da je stanovništvo iz naselja Ivanjska, gdje se nalazila i njegova kuća, usljed ratnih dejstava izbjeglo u toku 1995. godine, te da je sva napuštena imovina stavljena pod upravu tužene, te da je tužena bila dužna da se stara o napuštenoj imovini. Imajući u vidu da su apelantove nekpokretnosti stavljene pod upravu tužene, da je tužena imala obavezu da se stara o apelantovoj imovini, te da je apelant izjavio da je 1997/1998. godine saznao da je njegova kuća porušena, Kantonalni sud je zaključio da iz navedenog proizilazi da je apelant za štetu i štetnika saznao najkasnije 1998. godine. S obzirom na to da je, dakle, apelant za štetu i štetnika saznao najkasnije 1998. godine, a da je predmetna tužba podnesena 4. novembra 2003. godine, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakla tužena u smislu odredaba člana 376 stav 1 ZOO.
16. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-09-000 424 od 15. juna 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da stranačka sposobnost jeste svojstvo određenog lica da bude nosilac procesnih prava i dužnosti, te da se stranačka sposobnost priznaje svima koji imaju građanskopravnu sposobnost. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da je stranačka sposobnost pretpostavka parničnoj sposobnosti, tj. sposobnosti da se samostalno preduzimaju radnje u parnici. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je apelant poslovno sposobno lice, dakle, da ima građanskopravnu sposobnost, a time i stranačku sposobnost, te da stoga nema povrede odredaba člana 221 ZPP na koje se apelant neosnovano poziva. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je apelant u reviziji istakao da je prvostepeni sud, nakon što je apelantov punomoćnik napustio glavnu raspravu (tj. otkazao punomoć), bio dužan da prekine postupak zbog toga što je apelant neuka stranka, te da nije bio u mogućnosti da adekvatno štiti svoja prava i interese. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je apelant propustio da navedeni prigovor istakne u žalbi protiv prvostepene presude, te da se stoga taj prigovor ne može isticati u reviziji, odnosno u toj fazi postupka. Međutim, nezavisno od toga, Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta i sadržaine zapisnika prvostepenog suda proizilazi da je apelant imao mogućnost da izloži svoj predmet, da predlaže i izvodi relevantne dokaze, te da stoga u predmetnom postupku, suprotno apelantovoj tvrdnji, nije prekršen princip jednakosti stranaka. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant u postupku pred prvostepenim sudom izjavio da je 1998. godine saznao da je njegova kuća porušena. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je apelant izjavu dao u prisustvu svog punomoćnika, te da se ne može prihvatiti osnovanom apelantova reviziona tvrdnja da je takvu izjavu dao "zbunjen pitanjima punomoćnika tužene i da je takva izjava posljedica njegovog nesnalaženja na sudu". S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su kasnije datu izjavu apelanta (da je 2002. godine saznao da je njegova kuća porušena) ocijenili kroz odredbe člana 125 stav 2 ZPP, te prihvatili kao tačnu prvu apelantovu izjavu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da je apelantovo potraživanje naknade štete zastarjelo, jer je apelant propustio da podnese tužbu u roku iz člana 376 stav 1 ZOO (tj. u subjektivnom roku od tri godine).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je 1998. godine saznao da je njegova kuća porušena, te da su samim tim pogrešno zaključili da je njegovo potraživanje zastarjelo. Apelant navodi da je u prvostepenom postupku nesporno dokazao da je 1998. godine dolazio u Bosnu i Hercegovinu, ali da tada nije bio u Ivanjskoj gdje se nalazila njegova kuća. Naime, apelant navodi da je tek 2002. godine sa jednim zaposlenikom iz Katastra otišao na lice mjesta, te da je tek tada saznao da je njegova kuća porušena. Pri tome apelant ističe da je prvostepeni sud u svojoj presudi naveo, između ostalog, da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da je apelant 1998. godine imao saznanje da je njegova kuća porušena, mada to uopšte ne proizilazi iz iskaza tih svjedoka. Apelant, dalje, navodi da je na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom od 9. septembra 2008. godine njegov punomoćnik napustio raspravu. U vezi s tim, apelant navodi da je prvostepeni sud bio dužan da odloži glavnu raspravu, te ostavi apelantu dovoljno vremena da angažuje drugog punomoćnika iz reda advokata da ga zastupa u predmetnoj parnici. Pri tome apelant navodi da je odredbama člana 221 ZPP propisano da drugostepeni sud po službenoj dužnosti pazi na povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Stoga, apelant smatra da je prvostepeni sud bio obavezan da odloži glavnu raspravu, na kojoj je njegov punomoćnik otkazao punomoć, te da je drugostepeni sud bio obavezan da po službenoj dužnosti pazi na povrede odredaba člana 221 ZPP i slijedom toga da ukine prvostepenu presudu, bez obzira na to da li je apelant u žalbi ukazivao na povredu navedene zakonske odredbe. Apelant, dalje, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, budući da je predmetnu tužbu podnio 2003. godine, a da je prvostepena presuda donesena tek nakon pet godina. Takođe, apelant navodi da su redovni sudovi, grubo kršeći pozitivne zakonske propise, tuženu doveli u povoljniji položaj u odnosu na njega, te da je na taj način diskriminisan.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da taj sud ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, te da smatra da osporenom presudom tog suda nisu prekršena apelantova prava na koja ukazuje u predmetnoj apelaciji.
19. Kantonalni sud je naveo da taj sud ostaje pri razlozima koje je naveo u obrazloženju svoje presude.
20. Opštinski sud je naveo da je u postupku pred tim sudom ispoštovano apelantovo pravo na procesnu ravnopravnost, te pravo na kontradiktornost i javnost u postupanju i odlučivanju. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je pravo na procesnu ravnopravnost sadržajno blisko načelu saslušanja stranaka, te da je u skladu sa tim načelom svaka stranka imala razumnu mogućnost da u postupku štiti svoje interese pod uslovima koji ih ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika. Pri tome Opštinski sud je naveo da apelant u toku postupka pred tim sudom nije imao prigovora na rad suda, da je sve zapisnike potpisao bez primjedaba, zatim, da mu je bilo omogućeno zakonito raspravljanje, predlaganje i izvođenje dokaza, te da je odluka donesena u zakonskom roku.
21. Tužena je navela da prvostepeni i drugostepeni sud, pri donošenju svojih odluka, nisu povrijedili odredbe parničnog postupka, te da su odluke tih sudova donesene na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 376.
(1) Potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
23. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 125. stav 2.
(2) Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000 424 od 15. juna 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. jula 2010. godine, a apelacija je podnesena 11. avgusta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak su građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava
31. Apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje, te samim tim pogrešno zaključili da je njegovo potraživanje zastarjelo, kao i da su proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZPP, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete shodno odredbama člana 376 stav 1 ZOO, kojima je propisano da "potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo". U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, nakon sprovedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant u toku 1998. godine saznao da je njegova kuća porušena, te, budući da je apelant predmetnu tužbu podnio 4. novembra 2003. godine, zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud takvo činjenično utvrđenje zasnovao na iskazu koji je apelant prvobitno dao pred prvostepenim sudom, te da pri tome nije prihvatio izmijenjeni apelantov iskaz da je za rušenje kuće saznao tek 2002. godine, a ne 1998. godine, kako je prvobitno izjavio. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Pri tome Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 125 stav 2 ZPP, na koje se pozvao i Vrhovni sud, propisano da "ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim". Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje prvostepenog suda u pogledu ocjene apelantovog iskaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja. Što se tiče apelantovih navoda koji se odnose na iskaze saslušanih svjedoka, Ustavni sud ukazuje da ne može razmatrati ove navode, budući da je apelant propustio da te navode istakne u žalbi protiv prvostepene presude, odnosno u reviziji protiv drugostepene presude, te na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu, odnosno Vrhovnom sudu da se o tome izjasne (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). Dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje i odredbe člana 376 stav 1 ZOO s odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u tom pogledu. Takođe, u pogledu apelantovih navoda koji se odnose na otkazivanje punomoći od njegovog punomoćnika, te u vezi s tim o navodnoj povredi odredaba člana 221 ZPP, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, povodom identičnih navoda iznesenih u reviziji protiv drugostepene presude, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, koje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.
34. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
U odnosu na "suđenje u razumnom roku"
35. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, budući da je predmetnu tužbu podnio 2003. godine, a da je prvostepena presuda donesena tek nakon pet godina.
a) Relevantni principi
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
37. Ustavni sud zapaža da je apelant 4. novembra 2003. godine pokrenuo postupak pred Opštinskim sudom, te da je predmetni postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda od 15. juna 2010. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da se apelant žali samo na dužinu trajanja postupka pred Opštinskim sudom, navodeći da je "predmetnu tužbu podnio 2003. godine, a da je prvostepena presuda donesena tek nakon pet godina". S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, pridržavajući se apelacionih navoda kojim je vezan u smislu člana 32 Pravila Ustavnog suda, ispitati dužinu trajanja postupka pred Opštinskim sudom. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka jeste oko pet godina.
c) Analiza dužine trajanja postupka
38. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da eventualna složenost predmeta, kao jedan od kriterijuma koje Ustavni sud ima u vidu pri ocjeni dužine postupka, nije uticala na trajanje predmetnog postupka, te se stoga Ustavni sud neće posebno baviti tim pitanjem.
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud, nakon prijema apelantove tužbe od 4. novembra 2003. godine, odmah uzeo predmet u rad, te zatražio od apelanta da uredi predmetnu tužbu, kako bi sud mogao preduzeti dalje procesne radnje u postupku. Međutim, Ustavni sud zapaža da Opštinski sud nije uspio dostaviti predmetno pismeno apelantu, budući da je pismeno koje je upućeno na adresu koju je apelant naveo u tužbi vraćeno sa naznakom da je "primalac nepoznat na navedenoj adresi". Pri tome Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud, putem nadležnog organa, utvrdio da apelant nije prijavljen na adresi koju je naveo u tužbi, niti da stanuje na toj adresi. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelant tek 19. decembra 2006. godine, dakle, nakon tri godine od podnošenja tužbe, obavijestio Opštinski sud o novoj adresi. Ustavni sud zapaža da je, nakon toga, Opštinski sud preduzeo određene procesne radnje radi vođenja postupka s tim da mu je trebalo oko godinu dana da dostavi tuženoj tužbu na odgovor, te da je u narednom periodu od sedam mjeseci okončao prvostepeni postupak. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je upravo apelant svojim ponašanjem, navodeći netačnu adresu u tužbi, u odlučujućoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Pri tome Ustavni sud ukazuje da postoji određeni doprinos Opštinskog suda, ali da taj doprinos nije značajnije uticao na ukupnu dužinu trajanja postupka pred tim sudom. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da, iako je prvostepeni postupak trajao pet godina, ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Suprotno odlučenje bi, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo suprotno cilju i svrsi zaštite koju pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije koji štiti pojedince od neopravdano dugog postupanja nadležnih organa, ali ne pruža zaštitu za propuste koje sami učine u postupku i nezainteresovanost koju iskažu u vođenju postupka koji su pokrenuli, jer bi to moglo voditi zloupotrebi ovog prava.
40. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju
42. Apelant, takođe, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio argumente i dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada redovni sudovi detaljno i jasno obrazlože svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je apelant svojim ponašanjem u najvećoj mjeri uticao na dužinu trajanja predmetnog postupka pred prvostepenim sudom.
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, jer ne postoji ništa što bi ukazalo da je u predmetnom postupku povrijeđeno to apelantovo pravo.
45. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić