Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5982/10 (B. E.)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Bračna stečevina
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Imovina
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5982/10

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5982/10, rješavajući apelaciju Bojana Erića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Bojana Erića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 006947 10 Rev od 28. septembra 2010. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Bojana Erića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 006947 10 Rev od 28. septembra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 006947 09 Gž od 28. maja 2010. godine u odnosu na primjenu materijalnog prava kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Bojan Erić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 28. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 006947 10 Rev od 28. septembra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 006947 09 Gž od 28. maja 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Stane Erić (u daljnjem tekstu: tužiteljika) zatraženo je 9. septembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je zatraženo i da dostavi spis broj 80 0 P 006497 00 P.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 18. septembra 2013. godine, Osnovni sud je dostavio odgovor i spis 19. septembra 2013. godine, Okružni sud 27. septembra 2013. godine a tužiteljka 8. oktobra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantu 8. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

6. Tužiteljka je 4. decembra 2000. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu u Loparama kojom je tražila da se utvrdi da imovina, precizirana u tužbi, čini bračnu stečevinu koju je stekla tokom trajanja braka sa apelantom i da njen udio iznosi 1/2. Predmet je zaveden pod brojem P-191/00. Nakon što je apelant dostavio odgovor na tužbu, Osnovni sud u Loparama je zakazao pripremno ročište za 19. april 2001. godine a nakon toga još četiri ročišta za glavnu raspravu. Nakon održanih ročišta Osnovni sud u Loparama je donio Presudu broj P-191/00 od 5. septembra 2003. godine kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužiteljke, te utvrđeno da su apelant i tužiteljka tokom trajanja bračne zajednice stekli nepokretnosti precizirane u presudi i dio zemljišta kako je označeno žutom bojom na skici vještaka geometra, koja čini sastavni dio presude a koji dio zemljišta je neophodan za redovno korišćenje zgrada, ravan dijelu od ½, što je apelant dužan da trpi i pristane da se tužiteljka na osnovu ove presude na navedenim nepokretnostima upiše kao sopstvenik i posjednik sa dijelom ½. Presudom je obavezan apelant da dozvoli da se izvrši fizička dioba nepokretnosti, a u nemogućnosti fizičke diobe da se u izvršnom postupku izvrši fizička ili civilna dioba navedene nepokretne imovine te da tužiteljki naknadi troškove postupka u iznosu i u roku preciziranom u presudi.

7. Protiv navedene presude apelant je 21. aprila 2004. godine podnio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-133/04 od 12. juna 2008. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno rješavanje uz obrazloženje da su osnovani žalbeni navodi da je tužba neuredna i izreka prvostepene presude neizvršiva zbog razloga preciziranih u rješenju, kao i da nisu pravilno izračunati udjeli stranaka u bračnoj stečevini.

8. U ponovljenom postupku Osnovni sud je zakazao 13 ročišta od kojih je pet odloženo, a osam održano, te je donio Presudu broj 80 0 P 006947 00 P od 9. jula 2009. godine kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužiteljke i utvrdio da njen udio u bračnoj stečevini, koju čine nepokretnosti precizirane u presudi, iznosi 1/3, a u zemljištu koje služi za redovnu upotrebu tih objekata, preciziranom u presudi a koje je u skici, koja čini sastavni dio presude, naznačeno narandžastom bojom udio je 1/5, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se apelantkinja upiše i uknjiži sa navedenim susopstveničkim dijelom na navedenim nepokretnostima, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Presudom je obavezan apelant da dozvoli fizičku diobu navedenih nepokretnosti i da tužiteljki naknadi troškove postupka u iznosu i roku preciziranom u presudi. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da među parničnim strankama nije sporna identifikacija predmetnih nepokretnosti, niti da su one stečene u toku bračne zajednice koja je trajala od januara 1968. godine do septembra 1989. godine, ali da je među strankama sporan udio tužiteljke u stjecanju te imovine. Takođe je navedeno da tokom postupka apelant nije osporavao doprinos tužiteljke u sticanju imovine, ali da je tvrdio da je njen udio bitno manji od njegovog. S tim u vezi navedeno je da je utvrđeno da su tužiteljka i apelant 1969. godine otišli na rad u Njemačku, gdje je tužiteljka bila zaposlena u fabrici tekstila a kasnije u ugostiteljstvu, dok je apelant bio zaposlen kao građevinski radnik, da je apelantova zarada u toku braka bila veća od zarade tužiteljke, jer je iznosila više od 1.500,00 DEM, dok je zarada tužiteljke bila 1.000,00 DEM, te da se tužiteljka sa djecom vratila iz inostranstva u Lopare 1980. godine i da tad nije bila zaposlena, dok se apelant vratio u Lopare 1982. godine, da su porodičnu kuću i ostale objekte sagradili na parceli koju su apelantu poklonili njegovi roditelji, da je tužiteljka vodila brigu o zajedničkoj djeci i vršila poslove domaćice van radnog vremena dok su se jedan dio vremena o djeci brinuli roditelji i apelantova sestra a za šta su im apelant i tužiteljka plaćali novčanu naknadu.

9. Osnovni sud je, dalje, naveo da je odredbama člana 270 stav 5 Porodičnog zakona propisano da imovina koju su bračni supružnici stekli radom u toku trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu dok je članom 272 stav 1 istog zakona propisano da svakom od bračnih supružnika pripada po ½ zajedničke imovine. Dalje, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 273 stav 1 Porodičnog zakona propisano i da svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu pripadne veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika. U vezi s tim Osnovni sud je obrazložio da iz utvrđenog činjeničnog stanja, prema ocjeni tog suda, proizilazi da je apelantov doprinos očigledno veći od tužiteljkinog doprinosa, te da iz tog razloga tužiteljki pripadaju udjeli kako je navedeno u izreci presude.

10. Protiv navedene presude tužiteljka je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 80 0 P 006947 09 Gž od 28. maja 2010. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je udio tužiteljke u sticanju nepokretnosti - parcela preciziranih u presudi povećao sa 1/3 na udio od ½, a udio tužiteljke u sticanju stambenog i pomoćnih objekata preciziranih u presudi sa 1/5 povećao na udio od 2/5. Presudom je preinačena i odluka o troškovima postupka na način da su tužiteljki dosuđeni troškovi postupka u većem iznosu od prvobitno dosuđenog a u iznosu preciziranom u presudi. U preostalom dijelu žalba tužiteljke je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena. Presudom su odbijeni i zahtjevi apelanta i tužiteljke za naknadu parničnih troškova drugostepenog postupka.

11. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te navedeno da je osnovan žalbeni navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Okružni sud je istakao da je u obaranju zakonske pretpostavke iz člana 272 stav 1 Porodičnog zakona da tužiteljki pripada jedna polovina predmetne imovine apelant svoje dokazivanje iscrpio u tvrdnji da je on u sticanju te imovine doprinosio zaradom u inostranstvu od 1.500,00 KM mjesečno nasuprot zaradi tužiteljke od oko 1.000,00 KM za koju je utvrđeno da je uz to vodila i brigu o vaspitanju i podizanju zajedničke mldb. djece i obavljala poslove domaćice van radnog vremena. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da pri ovakvom stanju činjenica nema dokaza o očiglednosti većeg doprinosa apelanta od doprinosa tužiteljke u sticanju njihove imovine, jer se zaključak o postojanju takvog doprinosa ne može zasnivati zapostavljanjem očigledne vrijednosti brige tužiteljke za zajedničku djecu i vrijednosti njenih poslova domaćice kao njenog doprinosa u sticanju te imovine. Okružni sud je obrazložio da je, prema navedenoj odredbi Porodičnog zakona, na apelantu bio teret dokazivanja da je u okolnostima vrednovanja izvršavanja obaveza tužiteljke mimo njene zarade od 1.000,00 KM u odnosu na samo apelantovu zaradu od 1.500,00 KM mjesečno, njegov doprinos očigledno veći od doprinosa tužiteljke u sticanju njihove zajedničke imovine a što apelant, prema obrazloženju Okružnog suda, i nije dokazivao. Pri tome je Okružni sud naveo da razlika u platama, sama po sebi, nije odlučna činjenica za zaključak o većem apelantovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, budući da je članom 273 stav 1 Porodičnog zakona propisano da se veličina doprinosa bračnog supružnika u sticanju zajedničke imovine određuje vodeći računa ne samo o ličnom dohotku i zaradama bračnih supružnika već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugom, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanja djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

12. Dalje, prema obrazloženju Okružnog suda, to da se tužiteljka vratila iz inostranstva i da jedno vrijeme trajanja bračne zajednice nije bila zaposlena predstavlja činjenice koje su proizvod dogovora stranaka kao ravnopravnih bračnih supružnika u ostvarivanju zajedničkih i podjednakih interesa, te se ne mogu uzeti u prilog tvrdnjama o većem apelantovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, kao ni činjenica da su njihovu zajedničku djecu jedno vrijeme čuvali apelantovi roditelji i sestra, jer je tužiteljka bila zaposlena. Osim toga, obrazloženo je da ulaganje koje je apelant vršio u predmetne građevinske objekte bez saglasnosti tužiteljke, a nakon razvoda braka, imaju karakter njegovog ponašanja kojim je spriječio učešće tužiteljke u povećanju vrijednosti zajedničke imovine, odnosno uvećanja tužiteljkinog udjela u toj imovini, pa takva ulaganja, prema obrazloženju Okružnog suda, shodno odredbama člana 273 stav 3 Porodičnog zakona, ne mogu biti od uticaja na visinu njegovog, odnosno njenog udjela koji je postojao u stanju stvari prije raskida bračne zajednice. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu na način preciziran u izreci njegove presude.

13. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 80 0 P 006947 10 Rev od 28. septembra 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju su ponovljeni utvrđeno činjenično stanje i pravni stavovi nižestepenih sudova, te navedeno da su neosnovani apelantovi revizioni prigovori. Vrhovni sud je obrazložio da porodična kuća apelanta i tužiteljke kao građevinska cjelina nije ulaganjima apelanta izmijenila spoljni oblik, niti su promijenjeni njeni gabariti, niti je njegovim ulaganjem stvorena nova stvar na kojoj bi on mogao steći pravo svojine, odnosno susvojine u smislu čl. 21 i 23 stav 1 u vezi sa čl. 24 do 26 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, pa iz tog razloga, prema obrazloženju Vrhovnog suda, apelant ne može tražiti da mu se prizna veći susopstvenički dio na toj imovini u smislu odredbi člana 273 stav 3 Porodičnog zakona. Pritom je Vrhovni sud naveo da posebno ima u vidu da je nakon razvoda braka i tužiteljka ulagala u sprat kuće koji je koristila do 2000. godine, kada joj je apelant onemogućio da koristi zajedničku imovinu, kao i da su dvorišni objekti, uključujući i ogradu, potporni zid i plato, pripatci porodične stambene zgrade i da dijele njenu pravnu sudbinu. Navedeno je i da se ne može uzeti da je tužiteljka u manjem obimu doprinosila sticanju imovine u toku bračne zajednice samo zbog toga što je ostvarivala manja primanja i što je u jednom periodu, zbog staranja o djeci, bila nezaposlena. Dalje je navedeno da se, takođe, ne može smatrati većim doprinosom u sticanju imovine činjenica da je apelant i fizičkim radom doprinio sticanju predmetnih nepokretnosti, budući da je prilikom gradnje i tužiteljka obavljala poslove u skladu sa običajima a koji su se ticali spremanja hrane radnicima, posluživanja jelom i pićem i slično. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo zbog čega je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da su sudovi pogriješili kada su utvrdili veći doprinos tužiteljke nego što je utvrđeno prvostepenom presudom, budući da je on u toku cijelog postupka tvrdio i dokazao da je primao veću platu od tužiteljke u toku trajanja bračne zajednice, i zato što je značajan dio radova na objektima koji su predmet spora lično obavljao, što je, prema apelantovom mišljenju, shodno zakonskim odredbama moralo biti uzeto u obzir prilikom donošenja presuda. Takođe navodi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je u obzir trebalo uzeti i brigu koju je tužiteljka vodila o djeci i domaćinstvu, a posebno zato što je, kako navodi apelant, to suprotno odluci Osnovnog suda u Brčkom, koji je izmijenio presudu o razvodu braka između apelanta i tužiteljke i jedno dijete od 1992. godine povjerio na čuvanje i izdržavanje apelantu. Apelant, takođe, smatra da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, jer je tužba podnesena 2000. godine a presude donijete tek deset godina nakon toga.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je istakao da, shodno zakonskim odredbama a suprotno apelantovim tvrdnjama, odlučujuću činjenicu u predmetima utvrđivanja udjela bračnih supružnika u zajedničkoj imovini ne predstavlja samo visina plate svakog od supružnika već i ostali faktori navedeni u zakonu kao što je i činjenica da se tužiteljka brinula o djeci i domaćinstvu i na taj način omogućila apelantu da aktivno i lično radi na izgradnji spornih objekata. Zbog navedenog, Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana. Takođe je navedeno da je predmetni spis tom sudu dostavljen u rad 9. septembra 2010. godine a da je odluka donesena 28. septembra 2010. godine zbog čega, prema navodima tog suda, nisu osnovane ni apelantove tvrdnje o nerazumnoj dužini trajanja postupka.

16. Okružni sud je istakao da je u svojoj presudi dao sve razloge za odlučenje, te da zbog toga smatra da je apelacija neosnovana.

17. Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da je postupak u ovom predmetu trajao nešto duže jer je bilo potrebno izvršiti vještačenje građevinske struke, dopunu tog vještačenja, kao i uviđaj na licu mjesta.

18. U odgovoru na apelaciju tužiteljka je navela da je nekorektno i neosnovano apelantovo pozivanje na dužinu trajanja postupka, jer je on sam opstruirao postupak i nije joj dozvoljavao da uđe u posjed i koristi svoj susopstvenički dio kuće u kojoj apelant živi sa novom suprugom. Takođe je navedeno da je netačan navod da je presuda o razvodu braka izmijenjena zbog nevršenja roditeljske dužnosti tužiteljice prema maloljetnom sinu, jer je ona izmijenjena na osnovu dogovora tužiteljke i apelanta a radi ostvarivanja prava njihovog maloljetnog sina u inostranstvu iako je on i dalje ostao da živi sa tužiteljkom.

V. Relevantni propisi

19. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02 i 41/08) relevantne odredbe glase:

Član 270. stav 5.

(5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

Član 272. stav 1.

(1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

Član 273. st. 1, 2. i 3.

(1) Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.

(2) U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

(3) Na visinu udjela bračnog supružnika u imovini koja je pretežnim dijelom stečena u bračnoj zajednici neće uticati okolnost što je tu imovinu drugi bračni supružnik uvećao nakon raskida bračne zajednice, ako je svojim ponašanjem spriječio učešće bračnog supružnika u daljem sticanju.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase: Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 006947 10 Rev od 28. septembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. novembra 2010. godine a apelacija je podnesena 28. decembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra i da je postupak nerazumno dugo trajao.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Primjena materijalnog prava

27. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Okružni sud, na osnovu sprovedenih dokaza, utvrdili udjele apelanta i tužiteljke u zajedničkoj imovini koju su oni stekli u toku trajanja bračne zajednice i da su se tom prilikom pozvali na odredbe Porodičnog zakona koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje odluke po navedenim pitanjima obrazložili na argumentovan i jasan način koji ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno i koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud ima u vidu da su navedeni sudovi u svojim presudama, suprotno navodima apelanta, udio tužiteljke u zajedničkoj imovini utvrdili vodeći pritom računa ne samo o visini zarade apelanta i tužiteljke nego i o tužiteljkinom doprinosu po osnovu brige o zajedničkoj djeci i vođenju domaćinstva, te o činjenici da je apelant u sporne objekte ulagao sopstvena sredstva nakon razvoda braka a isto onemogućio tužiteljki. Data obrazloženja, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i odredbe čl. 270, 272 i 273 Porodičnog zakona na kojem su Vrhovni sud i Okružni sud utemeljili svoju odluku, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim.

30. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.

B) Pravo na suđenje u razumnom roku

31. Apelant, dalje, smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije prekršeno i zbog toga što predmetne odluke nisu donesene u razumnom roku, jer je postupak pokrenut 2000. godine.

a) Relevantni principi

32. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Ustavni sud, takođe, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je tužiteljka tužbom pokrenula pred Osnovnim sudom 4. decembra 2000. godine a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 28. septembra 2010. godine. Ustavni sud primjećuje da je cjelokupan postupak ukupno trajao devet godina i devet mjeseci, i to je period koji će biti predmet analize Ustavnog suda.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet tužbenog zahtjeva bilo utvrđivanja udjela tužiteljke u imovini koja je stečena u toku trajanja bračne zajednice. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.

36. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prvostepenu presudu donio nakon nešto manje od tri godine i da je navedena presuda po apelantovoj žalbi ukinuta rješenjem Okružnog suda i vraćena na ponovni postupak Osnovnom sudu. Ustavni sud zapaža i da su Okružnom sudu trebale četiri godine da bi odlučio o apelantovoj žalbi. Ustavni sud zapaža da je, nakon toga, ponovljeni postupak pred tri sudske instance okončan za svega dvije godine i dva mjeseca od čega pred Vrhovnim sudom za samo 18 dana. Međutim, to ne opravdava činjenicu da je predmetni postupak trajao više od devet godina od toga pred Osnovnim sudom i Okružnim sudom ukupno više od devet godina, o čemu se Okružni sud u svom odgovoru na apelaciju nije uopšte izjasnio dok Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju i ne spori dužinu trajanja postupka pritom se pravdajući potrebom vršenja uviđaja i vještačenja građevinske struke, što, prema mišljenju Ustavnog suda, ne predstavlja objektivne okolnosti koje bi mogle predstavljati opravdanje za ovako dugo trajanje postupka u predmetu koji se ne može smatrati naročito složenim. Pri tome Ustavni sud u okolnostima predmeta nije mogao naći podatke koji bi ukazivali da je apelant svojim ponašanjem znatnije doprinio dužini predmetnog postupka, niti su na to ukazali redovni sudovi u svojim odgovorima. Zbog toga Ustavni sud smatra da je za dužinu predmetnog postupka u pretežnom dijelu, iako postoji i izvjesna odgovornost Osnovnog suda, odgovoran Okružni sud, kojem su trebale više od četiri godine da odluči o prvoj apelantovoj žalbi, što je presudno uticalo na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku.

37. Imajući u vidu navedeno, te posmatrajući postupak u cjelini, iako su u pojedinim fazama redovni sudovi iskazali primjerenu ažurnost, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi odluke u pogledu visine udjela tužiteljke u zajedničkoj imovini koju su apelant i tužiteljka stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice donijeli u skladu sa relevantnim odredbama Porodičnog zakona i kada su pritom dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije.

40. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kad je predmetni parnični postupak za utvrđivanje udjela u zajedničkoj imovini stečenoj za vrijeme trajanja bračne zajednice trajao devet godina i devet mjeseci.

41. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u njegovoj primjeni.

42. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5982/10 (B. E.) | Sudska praksa | Aktio