Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3037/10 (A. M.)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Naknada štete
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3037/10

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3037/10, rješavajući apelaciju Adema Medića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Adema Medića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 168 od 11. maja 2010. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Adema Medića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09- 000 168 od 11. maja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-001045 od 18. augusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1489/03 od 7. maja 2008.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i pravo na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Adem Medić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 15 jula 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 168 od 11. maja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž- 08-001045 od 18. augusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1489/03 od 7. maja 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, „Nezavisnih novina“ NIGD Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Dragana Jerinića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 21. decembra 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovor na apelaciju 5, 6. i 18. januara 2012. godine. Tuženi su dostavili odgovor na apelaciju 6. januara 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženih su dostavljeni punomoćniku apelanta 25. januara 2012. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 1. augusta 2003. godine podnio tužbu protiv prvotuženog kao izdavača dnevnog lista i drugotuženog kao glavnog i odgovornog urednika kod prvotuženog zbog odbijanja da objave ispravku neistinite informacije i radi naknade štete u iznosu od 25.000 KM. U tužbi je naveo da su prvotuženi 17. jula 2003. godine kao izdavač, i drugotuženi kao glavni i odgovorni urednik, objavili spisak dužnika iz kategorije domaćinstava s dugom većim od 5.000 KM u kojem je pod rednim brojem 12 lažno i zlonamjerno objavljeno ime apelanta s dugom u iznosu od 6.296,81 KM.

7. Do donošenja prvostepene presude Osnovni sud je u predmetnom postupku zakazao četiri ročišta. Apelant nije pristupio na ročište zakazano za 16. februar 2004. godine jer dostava poziva nije bila uredna. Ročištu zakazanom za 28. februar 2008. godine apelant nije pristupio, ali je prije ročišta obavijestio sud da ima ranije ugovoreno putovanje. Međutim, navedeno ročište je odloženo i zbog toga što drugotuženi nije pristupio zbog neuredne dostave poziva za ročište. Ostalim ročištima apelant je pristupio.

8. Osnovni sud je Presudom broj P-1489/03 od 7. maja 2008. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se drugotuženi kao glavni i odgovorni urednik dnevnog lista „Nezavisne novine“ Banjaluka obaveže da u roku od tri dana po prijemu presude objavi cjelovitu ispravku koju mu je 22. jula 2003. godine dostavio apelant na neistinito objavljeni spisak dužnika za utrošenu eklektičnu energiju u istom listu od 17. jula 2003. godine pod prijetnjom novčane kazne ukoliko ovu obavezu ne izvrši. Također je odbijen apelantov zahtjev da se prvotuženi kao izdavač dnevnog lista „Nezavisne novine“ Banjaluka, i drugotuženi kao glavni i odgovorni urednik tog dnevnog lista, obavežu da apelantu solidarno naknade štetu u iznosu od 25.000,00 KM koju su mu pričinili objavljivanjem neistinite informacije sa zateznim kamatama počevši od dana donošenja presude pa do isplate po stopi određenoj zakonom i da mu naknade troškove postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je obavezan da tuženim na ime troškova postupka isplati iznos od 3.071,25 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude.

9. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je iz ugovora od 18. marta 2003. godine, koji je zaključen između prvoapelanta i JMDP „Elektroprivreda“ RS sa sjedištem u Trebinju, utvrđeno da je objavljivanje spornog spiska dužnika za utrošenu električnu energiju vršeno prema ugovorenim obavezama iz zaključenog ugovora o pružanju potrebnih usluga između prvotuženog i Elektroprivrede RS, te da se u konkretnom slučaju radi o objavljenom komercijalnom oglasu u sklopu preuzetih obaveza što je, prema priloženom računu broj 1812, Elektroprivredi RS tako fakturisano. Iz navedenog, po mišljenju Osnovnog suda, proizlazi da autor navedenog spiska, odnosno davalac informacije, nije ni prvotuženi a ni drugotuženi nego „Elektrokrajina“, pa prema članu 5. Zakona o javnom informisanju tuženi ne mogu biti odgovorni jer oni navedene informacije nisu ni sačinili već su ih samo, u skladu sa zaključenim ugovorom, kao obavezu izvršenja usluge objavili. Davalac takvog spiska i kreator spiska dužnika za utrošenu električnu energiju je „Elektrokrajina“ RS koja i vodi evidenciju o svojim potrošačima i za čije evidencije se pretpostavlja tačnost podataka. Navedenom ide u prilog i činjenica da u spomenutom ugovoru nigdje nije ugovorena obaveza prvotuženog da prije objavljivanja kontroliše tačnost dostavljenih podataka sadržanih u oglasima koji se objavljuju.

10. Stoga, kako se u konkretnom slučaju radi o objavljenom spisku dužnika iz kategorije domaćinstva od 191 dužnika sa evidencionim brojem svakog dužnika pojedinačno, to je po mišljenju Osnovnog suda očigledno da su navedeni podaci vezani samo i isključivo za potrošače električne energije, a ne nikako na lica rangirana po funkciji koju obavljaju ili po nacionalnoj pripadnosti, te da u navedenom spisku nema nikakvih skrivenih pobuda niti eventualno neke zle namjere da se bilo kome pričini šteta. Ukazano je da su svi dužnici prema iznosima navedenog duga za utrošenu električnu energiju u istom položaju. Stoga je, po mišljenju suda, i apelant jednak među svima i ne stoje njegovi navodi, koje je dao u toku postupka, a koji su usmjereni u pravcu postojanja zlih namjera prema njemu kao povratniku u Banjaluku.

11. Osnovni sud je ukazao da je teret dokaza bio na apelantu, te da je on trebao da dokaže postojanje povrede svog prava i tvrdnju da su tu povredu izvršili tuženi objavljivanjem navedenog spiska, a tuženi da dokažu postojanje razloga za isključenje krivice ili da postoje predviđeni razlozi isključenja odgovornosti. Po mišljenju Osnovnog suda apelant nije dokazao da je krivica objavljivanja navedene informacije na strani tuženih, jer nisu znali niti su mogli znati da li je navedena informacija tačna ili nije, te stoga nema njihove odgovornosti u konkretnom slučaju, a time ni elemenata klevete prema odredbama člana 254. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s članom 5. Zakona o kleveti. Po mišljenju Osnovnog suda nerealno je očekivati od tuženih da za svakog nosioca porodičnog domaćinstva odnosno dužnika prema evidencionom broju provjeravaju tačnost podataka navedenih u spisku koji se dostavlja na objavljivanje. Istaknuto je da tačnost navedenih podataka može provjeriti samo onaj ko ih je i sačinjavao, a to je „Elektrokrajina“ Banjaluka, te je stoga osnovan prigovor tuženih o nedostatku pasivne legitimacije tuženih.

12. Nadalje, Osnovni sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao ni da je objavljena informacija neistinita. Apelant je priloženim računom o obračunu električne energije u periodu od 1. aprila 2003. godine do 31. maja 2003. godine dokazao da na evidencionom broju 101448701 nije imao duga za utrošenu električnu energiju nego da je bio u pretplati za 20,62 KM, što je i nesporno, ali za sporni evidencioni broj 101448700 pod kojim se vodi dug od 6.296,81 KM na ime apelanta on nije podnio ni jedan dokaz kojim bi dokazao da i navedeni evidencioni broj nije njegov i da objavljena informacija o postojanju duga pod navedenim evidencionim brojem nije istinita. Konstatovano je da je informacija istinita dok se ne dokaže suprotno.

13. Također, Osnovni sud je ukazao da čak i kada se uzme da je navedena informacija objavljena u vrijeme kada je apelanta predložilo Visoko sudsko i tužilačko vijeće kao kandidata za sudiju Ustavnog suda RS-a, navedeno nije imalo uticaja na apelantov ugled i uvažavanje u društvenoj zajednici, budući da je brzo nakon objavljivanja sporne informacije imenovan na funkciju sudije Ustavnog suda RS-a.

14. Osnovni sud je naveo da se apelant obraćao prvotuženom za objavljivanje ispravke informacije 21. jula 2003. godine. Međutim, po mišljenju Osnovnog suda čak i da je utvrđeno da je informacija neistinita objavljivanje ispravke nakon pet godina ne bi postiglo svrhu koju bi imalo da je objavljeno u vremenu neposredno poslije 17. jula 2003. godine. Naime, navedena informacija je pala u zaborav javnosti, te njeno naknadno objavljivanje nema efekta. Pri tome je Osnovni sud naveo da sadržaj informacije koja se objavljuje kao ispravka neistine mora biti istinit i da se ta istina mora dokazati, te da je u konkretnom slučaju jedino „Elektrokrajina“ ta koja je upoznata s podacima i koja ih jedina može ispraviti. Prema tome, imajući u vidu sve navedeno, proizlazi da to što su tuženi objavili navedenu informaciju nema elemente klevete, te da apelant njihovo postojanje nije dokazao zbog čega je osnovan prigovor tuženih o nedostatku pasivne legitimacije tuženih.

15. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio apelant 19. maja 2008. godine. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-08-001045 od 18. augusta 2008. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, te prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka preinačio tako da je apelant obavezan da tuženima na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.771,25 KM umjesto iznosa 3.071,25 KM. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je u dijelu kojim je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu je potvrđena.

16. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naveo da, kada se ima u vidu odredba člana 28. Zakona o javnom informisanju, proizlazi da je za odlučivanje o tužbenom zahtjevu da se objavi ispravka informacije potrebno dokazati da je ta informacija neistinita i da su povrijeđeni pravo, ugled i interes. Po mišljenju Okružnog suda apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je sporna informacija neistinita, pa prema tome nema mjesta zauzimanju stanovišta o tome da li su ovom informacijom povrijeđeni pravo i ugled apelanta.

17. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju 15. oktobra 2008. godine koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-09-000 168 od 11. maja 2010. godine odbio kao neosnovanu.

18. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 5. st. 1, 2. i 3. Zakona o zaštiti od klevete i odredbu čl. 28. stav 1. i 29. stav 1. Zakona o javnom informisanju.

19. Imajući u vidu navedene odredbe Vrhovni sud je naglasio da je za pravilnu odluku o apelantovom zahtjevu neophodno utvrđenje da li je informacija čija se ispravka traži neistinita. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i odredbu člana 123. stav 1. ZPP-a, te naveo da je apelant tvrdio da je objavljena informacija neistinita. Istaknuto je da je u kontekstu navedenog apelant priložio obračun električne energije od 11. juna 2003. godine iz kojeg proizlazi da je apelant na evidencionom broju 101448701 u pretplati za utrošenu električnu energiju u iznosu od 20,62 KM.

20. Stoga, kako je predmetom informacije bio spisak dužnika iz kategorije domaćinstava sa dugom većim od 5.000,00 KM koji je sačinio ZDP „Elektrokrajina“ Banjaluka na kojem se pod evidencionim brojem 101448700 vodi apelant, s dugom od 6.296,81 KM, po mišljenju Vrhovnog suda pravilnim se ukazuje zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao da je objavljena informacija neistinita jer samim tim što je dokazao da je po evidencionom broju 101448701 u pretplati za utrošenu električnu energiju u iznosu od 20,62 KM nije dokazao da se ne vodi pod evidencionim brojem 101448700 (za koji je pod apelantovim imenom objavljena informacija).

21. Također, Vrhovni sud je naveo da na navedeni zaključak nižestepenih sudova ne utiču revizioni navodi koji su prvi put istaknuti u reviziji o tome da se pod evidencionim brojem 1014487 00 vodi Radojka Popović, jer to apelant nije dokazao u postupku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da je osporenim odlukama došlo do povrede njegovog prava na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na pravično suđenje iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Navodi da je u vrijeme kada je objavljena sporna informacija apelantu prestao mandat sudije Vrhovnog suda, te je bio predložen kao kandidat za sudiju Ustavnog suda Republike Srpske. Stoga, po njegovom mišljenju, navedeno ukazuje na opravdanost sumnje da je namjerno iskazan kao dužnik pod tuđim evidencionim brojem. Istakao je da evidencioni broj pod kojim je objavljena informacija pripada Radojki Popović koja je s tim dugom iselila iz njegove kuće, a što je evidentirano na zapisniku o primopredaji kuće. Ističe da je Osnovni sud predmet držao „u ladici“ preko pet godina, te da onda taj period uzima kao opravdanje za neobjavljivanje ispravke. Navedenim apelant ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku. Smatra da je tuženi bio dužan da objavi ispravku, te da je pogrešna tvrdnja suda da je prije objavljivanja ispravke bilo nužno voditi nekakav postupak za utvrđivanje istinitosti koju zahtijeva oklevetana osoba. Po apelantovom mišljenju jedino je pravilno postupio Sud za prekršaje u Banjaluci koji je rješenjem kaznio tuženog.

b) Odgovor na apelaciju

23. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud se pozvao na razloge koje je dao u svojoj presudi, te naveo da odlukom Vrhovnog suda apelantu nisu povrijeđena ustavna prava.

24. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u svojoj presudi, te da odlukom Okružnog suda nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

25. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u postupku pred prvostepenim sudom nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

26. U odgovoru na apelaciju tuženi su naveli da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Istakli su da se odgovornost tuženih u prekršajnom postupku ticala činjenice da oni nisu objavili ispravku informacije, kako je apelant tražio, i da su za to kažnjeni. Prema tome u prekršajnom postupku se nije utvrđivala istinitost spornog saopštavanja već je to utvrđivano tek u parničnom postupku. Tuženi su istakli da nisu tražili niti planiraju tražiti da im apelant plati dosuđene parnične troškove.

V. Relevantni propisi

27. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasni Republike Srpske“ broj 37/01) relevantna odredba glasi:

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5. st. 1., 2. i 3.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

U Zakonu o javnom informisanju („Službeni glasnik RS“ broj 10/97) relevantne odredbe glase:

Član 28. stav 1.

Javno glasilo je dužno da objavi ispravku objavljene neistinite i uvredljive informacije kojom je povrijeđeno nečije pravo, ugled i interes.

Član 29. stav 1.

Ako javno glasilo odbije da objavi ispravku netačne informacije kojom se povređuje nečije pravo ili interes ili je ne objavi na način i u roku predviđenom ovim zakonom ili ako istovremeno objavi komentar ispravke, podnosilac ispravke ima pravo na tužbu protiv glavnog i odgovornog urednika nadležnom sudu na čijem je području sjedište, odnosno prebivalište podnosioca ispravke.

U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123. stav 1.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

VI. Dopustivost

28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0- Rev-09-000 168 od 11. maja 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. juna 2010. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

33. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

34. U konkretnom slučaju apelant je 1. augusta 2003. godine podnio tužbu radi naknade štete, a postupak je okončan presudom Vrhovnog suda koja je donesena 11. maja 2010. godine. Dakle postupak je trajao ukupno šest godina i devet mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

35. Ustavni sud ne može naći da je u postupku bilo složenih pravnih i činjeničnih pitanja koja je trebalo riješiti, tako da se konstatuje da se nije radilo o složenom postupku, tj. da složenost predmeta nema uticaja na njegovu dužinu. Pored toga, Ustavni sud nalazi da apelant ničim nije doprinio dužini trajanja postupka, jer iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidljivo da je apelant koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka.

36. U odnosu na doprinos redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je nakon ročišta koje je bilo zakazano za 16. februara 2004. godine Osnovni sud u ovom postupku zakazao ročište tek 28. februara 2008. godine. Dakle, Osnovni sud je u periodu od četiri godine bio neaktivan u ovom postupku. Navedeno je, ukoliko se uzme postupak u cjelini, u odlučujućem dijelu uticalo da ukupnu dužinu ovog postupka budući da je postupak pred prvostepenim sudom do donošenja prvostepene presude trajao ukupno četiri godine i devet mjeseci. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije dostavio razumno i objektivno opravdanje za svoju neaktivnost u ovom postupku u periodu od četiri godine. U odnosu na Okružni i Vrhovni sud Ustavni sud zapaža da su ovi sudovi svoje odluke donijeli u relativno kratkom vremenskom periodu.

37. Prema tome, imajuću u vidu navedenu neaktivnost Osnovnog suda u periodu od četiri godine, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. Tim prije što se nije radilo o složenom postupku, da Osnovni sud nije dao razumno i objektivno opravdanje za ovakvu neaktivnost, te da apelant nije doprinio predmetnoj dužini postupka.

38. Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje

39. Povredu ostalih aspekata prava na pravično suđenje apelant nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova.

40. U vezi s ovim dijelom apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka imali u vidu odredbe člana 5. st. 1, 2. i 3. Zakona o zaštiti od klevete, te odredbe čl. 28. stav 1. i 29. stav 1. Zakona o javnom informisanju. Dovodeći u vezu navedene odredbe s apelantovim tužbenim zahtjevom, po mišljenju redovnih sudova, trebalo je utvrditi da li je informacija čiju je ispravku apelant tražio neistinita. S tim u vezi redovni sudovi su utvrdili da apelant u smislu odredbi čl. 7. stav 1. i 123 stav 1. ZPP-a nije u postupku dokazao da je objavljena informacija neistinita. Naime, apelant je u prilog svojoj tvrdnji da je objavljena informacija neistinita priložio obračun električne energije iz kojeg proizlazi da je apelant na evidencionom broju 101448701 u pretplati za utrošenu električnu energiju u iznosu od 20,62 KM. Po mišljenju redovnih sudova, apelantovim dokazivanjem da je pod evidencionim brojem 101448701 u pretplati za utrošenu električnu energiju u iznosu od 20,62 KM on nije dokazao da se ne vodi pod evidencionim brojem 101448700 pod kojim je objavljena informacija da se na apelantovom imenu vodi dug u iznosu od 6.296,81 KM. Pri tome Vrhovni sud nije mogao, rješavajući apelantovu reviziji, uzeti u obzir njegove revizione navode da se pod evidencionim brojem 101448700 vodi Radojka Popović, a ne on, budući da navedeno apelant nije dokazao tokom postupka pred nižestepenim sudovima. Navedeno obrazloženje koje su redovni sudovi dali u osporenim odlukama, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant je u toku postupka imao mogućnost da dokazuje svoje tvrdnje na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljno i jasno obrazloženje zbog čega smatraju da apelant nije dokazao svoje navode na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev protiv tuženih. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

42. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava u suštini zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.

43. U odnosu na apelantove navode u vezi s povredom prava na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim svojih navoda o povredi ovih prava, nije ponudio argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je prvostepeni sud bio neaktivan u periodu od četiri godine, što je doprinijelo ukupnog dužini postupka, pri čemu prvostepeni sud za ovakvu neaktivnost nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

45. Međutim, nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne i precizne razloge koji ne ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Također, nema kršenja prava na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i prava na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

46. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3037/10 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio