Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3044/10 (S. Š.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Uporedive situacije
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 434
- Zakon o radu
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-3044/10
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3044/10, rješavajući apelaciju Selima Škilje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Selima Škilje.
Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070 0 Rev 09- 000007 od 20. maja 2010. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Selima Škilje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070 0 Rev 09-000007 od 20. maja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000344 od 21. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima - Odjeljenje u Maglaju broj 042-1-P-07-000080 od 30. novembra 2007. godine u odnosu na primjenu materijalnog prava kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na nediskrimnaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Selim Škiljo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Enis Muhamedović, advokat iz Maglaja, podnio je 14. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070 0 Rev 09-000007 od 20. maja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000344 od 21. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima - Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-1-P-07-000080 od 30 . novembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te učesnika u postupku Željeznice FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 22. decembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 6. januara 2012. godine, Kantonalni sud 29. decembra 2011. godine, Općinski sud 30. decembra 2011. godine i tužena 9. januara 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 18. januara 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 7. oktobra 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi utvrđivanja prava iz radnog odnosa. Predmetna tužba je evidentirana pod brojem P-337/02. Općinski sud je dostavio tužbu na odgovor tuženoj 11. novembra 2003. godine, dakle, nakon jedne godine i jednog mjeseca i istovremeno zakazao pripremno ročište za 26. novembar 2003. godine. Rješenjem Općinskog suda broj P-337/02 od 14. novembra 2003. godine sud je ukinuo rješenje o određivanju pripremnog ročišta zakazanog za 26. novembar 2003. godine u kojem je konstatirano da će stranke o novom ročištu biti naknadno obaviještene.
7. Nakon toga Općinski sud je zakazao i održao pripremno ročište 9. februara 2004. godine, te zakazao glavnu raspravu za 5. mart 2004. godine, koja je odložena na neodređeno vrijeme „zbog spajanja Općinskog suda u Maglaju sa Općinskim sudom u Zavidovićima“. Općinski sud nakon toga nije poduzimao procesne radnje u predmetnom spisu više od dvije godine iako je apelant svojim podnescima devet puta urgirao postupanje Općinskog suda u predmetu. Općinski sud je zakazao i održao ročište za glavnu raspravu 10. aprila 2006. godine, kada je određeno i provođenje dokaza vještačenja vještaka finansijske struke radi utvrđivanja visine neisplaćenih plaća, a nakon što je vještak dostavio sudu svoj nalaz i mišljenje, Općinski sud je zakazao dva ročišta za glavnu raspravu ,i to 10. jula i 31. augusta 2006. godine, na kojem su stranke obaviještene da će pismeni otpravak odluke u ovoj pravnoj stvari biti donesen 5. oktobra 2006. godine.
8. Presudom Općinskog suda broj P 337/02 od 5. oktobra 2006. godine u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, preciznije označen u izreci presude. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-GŽ-06-002 287 od 22. maja 2007. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, budući da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke obrazložio samo odbijanje prvog od četiri kumulativno postavljena tužbena zahtjeva.
9. U ponovnom postupku, na ročištu za glavnu raspravu od 29. oktobra 2007. godine, apelant je opredijelio svoj tužbeni zahtjev u skladu sa dopunom nalaza i mišljenja vještaka iz oblasti ekonomije.
10. Presudom Općinskog suda broj 042-1-P-07-000080 od 30. novembra 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Odluka tužene broj 233/02 od 31. augusta 2002. godine o prestanku radnog odnosa apelantu i da se naloži tuženoj da mu uspostavi radnopravni status počev od 31. augusta 2002. godine do 19. maja 2005. godine, te za ovaj period izvrši uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje u skladu sa važećim propisima, te da mu „na ime neisplaćenih plaća, za period od 7. 10.1999. godine do 19. 5. 2005. godine“ isplati iznos preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu „isplati razliku otpremnine zbog odlaska u penziju iznos od 418,61 KM“ sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. maja 2005. godine do isplate uz naknadu troškova postupka.
11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi nesporno utvrđeno da je, nakon završetka ratnih djejstava, apelantu kao zaposleniku tužene „aktiviran“ radni odnos počev od 1. maja 1996. godine, ali je po osnovu Odluke tužene broj 305/96 upućen na čekanje posla. Također je utvrđeno da je apelant, dok je bio na čekanju posla, ostvarivao novčanu naknadu na ime plaće. Općinski sud je, također, naveo da je apelant za vrijeme stupanja na snagu Zakona o radu, dakle, 5. novembra 1999. godine, zatekao se sa statusom zaposlenika na čekanju posla. Općinski sud je dalje utvrdio da tužena nije apelanta pozvala na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu (od 5. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine) u smislu odredbe člana 143. stav 1. Zakona o radu, te da mu je prestao radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine uz pravo na otpremninu (član 143. stav 4. Zakona o radu). Općinski sud je, također, utvrdio da je apelantu za navedeni period isplaćena naknada na ime plaće u visini koju je odredila tužena kao apelantov poslodavac u smislu odredbe člana 143. stav 3. Zakona o radu. Dalje, Općinski sud je naveo da je tužena 31. augusta 2002. godine donijela Rješenje broj 233/02 kojim je utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine uz pravo na otpremninu (član 143. stav 4. Zakona o radu). Pored navedenog, Općinski sud je nesporno utvrdio da je apelant 19. maja 2005. godine penzioniran, te da mu je tužena, imajući u vidu godine staža (32 godine), na ime otpremnine zbog odlaska u penziju isplatila iznos od 1.225,32 KM. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je rješenje o otkazu radnog odnosa apelantu od 31. augusta 2002. godine zakonito, budući da je apelantu radnopravni status riješen u skladu sa odredbom člana 143. Zakona o radu. Također, imajući u vidu da je apelant u periodu od 5. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine primao naknadu na koju ima pravo zaposlenik na čekanju u visini koju je tužena odredila (član 143. stav 3. Zakona o radu), Općinski sud je zaključio da nije osnovan apelantov zahtjev za isplatu plaća u punom iznosu za navedeni period. Dalje, budući da apelant nije bio uposlenik tužene u periodu od 5. maja 2000. godine do 19. maja 2005. godine, Općinski sud je zaključio da apelantu za navedeni period ne pripada naknada na ime neisplaćenih plaća. Također, Općinski sud je istakao da nije osnovan ni apelantov zahtjev za isplatu razlike na ime otpremnine, jer je tužena, postupajući u skladu sa odredbom člana 143. st. 5. i 6. Zakona o radu, isplatila apelantu naknadu i po navedenim osnovu uzimajući u obzir i godine staža, a što je utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji je uradio pismeni nalaz i mišljenje na osnovu dokumentacije tužene.
12. Naime, Općinski sud je pojasnio da nije sporno među parničnim strankama da je apelantu na ime otpremnine zbog prestanka radnog odnosa isplaćen iznos kako je navedeno u obrazloženju presude. Međutim, kako je dalje naveo Općinski sud, apelant potražuje tužbenim zahtjevom isplatu razlike otpremnine zbog odlaska u penziju u iznosu precizno navedenom u obrazloženju presude. S tim u vezi, Općinski sud je pojasnio da je otpremnina zbog odlaska u penziju posebna kategorija otpremnine koju je propisivao član 15. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine FbiH“ broj 19/00), prema kojem zaposlenik ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju najmanje u visini tri prosječne plaće ostvarene u FBiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Prema mišljenju suda, iz navedene zakonske odredbe proizlazi, da bi zaposlenik mogao ostvariti ovo pravo, potrebno je da bude ispunjen uvjet i to da zaposleniku radni odnos kod poslodavca prestaje zbog odlaska u penziju, što bi mu bilo utvrđeno i rješenjem o prestanku radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je nesporno utvrđeno da je apelantu radni odnos kod tužene prestao po sili zakona, u smislu odredbe člana 143. Zakona o radu, uz pravo na otpremninu koja mu je isplaćena u skladu sa tim članom.
13. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-08-000 344 od 21. oktobra 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, citirao relevantne odredbe člana 143. st. 1, 4. i 5. Zakona o radu, te s tim u vezi zaključio da je odluka tužene o prestanku radnog odnosa apelantu od 31. augusta 2002. godine pravilna i zakonita, jer je nesporno utvrđeno da je apelantu, u skladu sa odredbama člana 143. st. 1. i 4. Zakona o radu, prestao radni odnos po sili zakona sa 5. majem 2000. godine, sa pravom na otpremninu, a o čemu je, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno odlučio. Također, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio i u odnosu na apelantov zahtjev u dijelu kojim traži isplatu plaća u punom iznosu za period od 7. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine budući da je nesporno utvrđeno da je apelantu isplaćena naknada za vrijeme dok je bio na čekanju u visini koju je odredila tužena u skladu sa odredbom člana 143. stav 3. Zakona o radu. Kantonalni sud je, također, istakao da je prvostepeni sud dao valjane razloge i u odnosu na apelantov zahtjev za isplatu plaća za period od 5. maja 2000. godine do 19. maja 2005. godine, te naknade na ime otpremine, koje kao pravilne prihvata i Kantonalni sud. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su u cijelosti neosnovani apelantovi žalbeni navodi, te je u skladu sa odredbom člana
226. Zakona o parničnom postupku, odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
14. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070 0 Rev 09-000007 od 20. maja 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te je zaključio da su sudovi donijeli pravilnu i zakonitu odluku kada su primjenom relevantnih odredaba Zakona o radu odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Naime, Vrhovni sud je istakao da apelant neosnovano ukazuje da mu tužena kao invalidu rada nije mogla otkazati ugovor o radu bez prethodno pribavljene saglasnosti vijeća zaposlenika u smislu odredbe člana 67. Zakona o radu, te da kao invalid rada sa preostalom radnom sposobnošću ima pravo na puni iznos plaće koji bi zaradio da je radio puno radno vrijeme na radnom mjestu i poslovima koje je obavljao prije nastanka invalidnosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da je navedena odredba primjenjiva u slučaju kada se zaposleniku daje otkaz ugovora u smislu odredbe člana 86. tačka 5. Zakona o radu, o čemu se u apelantovom slučaju ne radi. Istaknuto je da je utvrđeno da je apelant 1991. godine upućen na čekanje, da je po završetku rata počev od 1996. godine i dalje upućen na čekanje posla zbog nemogućnosti radnog angažovanja, te da se u vrijeme stupanja na snagu Zakona o radu (5. novembra 1999. godine) zatekao u statusu čekanja posla, pa i nakon roka propisanog članom 143. stav 4. tog zakona. Dalje je navedeno da je nakon uručenja odluke tužene čije poništenje traži primio pripadajuću otpremninu a da nije ulagao žalbu poslodavcu u povodu te odluke. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se poništi odluka tužene koja je donesena 31. augusta 2002. godine o prestanku radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine, jer ta odluka ima samo deklaratorni karakter. Istaknuto je da je pravilan zaključak drugostepenog suda da Zakon o radu „ne razlikuje kategorije zaposlenika koji imaju status invalida sa preostalom radnom sposobnošću od onih koji taj status nemaju“, pa su neosnovani apelantovi navodi kojim prigovara o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pozivom na član 67. Zakona o radu, budući da iz spisa predmeta nesporno proizlazi da je apelantu prestao radni odnos po sili zakona u smislu odredbe člana 143. st. 4. i 5. Zakona o radu.
15. Također, Vrhovni sud je zaključio da apelantu „ne pripadaju ni naknade plaće koje on zahtijeva u punom iznosu iz razloga što to pravo pripada zaposleniku koji efektivno radi“ za period od 7. oktobra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, Naime, Vrhovni sud je obrazložio da iz spisa nesporno proizlazi da je tužena odredila naknadu plaće koju prima zaposlenik na čekanju u smislu odredbe člana 143. stav 3. Zakona o radu, a koja naknada je apelantu isplaćena „počev od oktobra 1999. godine pa do prestanka radnog odnosa“. Također, Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani ni apelantovi navodi za isplatu plaće u punom iznosu za period od prestanka radnog odnosa pa do 19. maja 2005. godine, budući da apelant nije bio zaposlenik tužene u navedenom periodu. Dalje je istaknuto da apelantu „ne pripada ni naknada na ime razlike otpremnine zbog odlaska u penziju (418,61 KM), jer mu je ona isplaćena u smislu člana 143. st. 5, 6. i 7. Zakona o radu“, a kako su, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilno zaključili i nižestepeni sudovi.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant je naveo hronologiju događaja vezano za njegov radno-pravni status kod tužene, te hronologiju predmetnog parničnog postupka. Apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je apelant „kao invalid rada II kategorije sa preostalom radnom sposobnošću bio u statusu čekanja posla u smislu odredbe člana
143. Zakona o radu“. Apelant smatra da „bez obzira na odredbe Zakona o radu koje regulišu prava zaposlenika na čekanju“, njemu nije mogao prestati radni odnos „bez saglasnosti vijeća zaposlenika u smislu odredbe člana 67. Zakona o radu“, jer je on bio u „statusu čekanja lakšeg radnog mjesta“. Također, apelant smatra da predmetne odluke u njegovom slučaju nisu donesene u razumnom roku jer je „postupak trajao od 2002. godine“.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je istakao da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, niti je, po mišljenju suda, u osporenoj presudi primjena prava bila proizvoljna.
18. Kantonalni sud je istakao da je u svojoj osporenoj presudi iznio argumente i razloge koji opravdavaju donošenje takve odluke, te je s tim u vezi istakao da u cijelosti ostaje kod obrazloženja osporene presude.
19. Općinski sud smatra da tokom postupka nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozivao u svojoj apelaciji, te da su apelacioni navodi u cijelosti neosnovani.
20. Tužena smatra da su osporene presude pravilne i zakonite, te da su apelantove tvrdnje u potpunosti neosnovane.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
(5) Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja, a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži sa koeficijentom, i to za:
staž osiguranja koeficijent –do 5 godina 1,33 –od 5 do 10 godina 2,00
– od 10 do 20 godina 2,66
– preko 20 godina 3,00.
(6) Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.
(7) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 434.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
23. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070 0 Rev 09-000007 od 20. maja 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. jula 2010. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da ni odluka u njegovom predmetu nije donesena u razumnom roku.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Primjena materijalnog prava
30. Apelant smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu; Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne ravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da tužena nije mogla apelantu otkazati ugovor o radu jer nije imala saglasnost vijeća zaposlenika u smislu odredbe člana 67. Zakona o radu, mada su sudovi u osporenim odlukama jasno ukazali da je radni odnos apelantu prestao u skladu sa odredbom člana 143. Zakona o radu a da bi obaveza primjene člana 67. tog zakona bila relevantna u slučaju da je apelantu radni odnos prestao u skladu sa odredbom člana 86. tačka 5. Zakona o radu. Osim toga, sudovi su utvrdili da je tužena apelantu za utuženi period od 7. oktobra 1999. godine do prestanka radnog odnosa (5. maja 2000. godine) isplatila plaću u skladu sa odredbom člana 143. stav 3. Zakona o radu u visini koju je odredio poslodavac, te da je apelantu isplaćena i otpremnina u skladu sa godinama staža a shodno odredbi člana 143. stav 5. Zakona o radu, te pojasnili zašto je u okolnostima konkretnog slučaja neosnovan apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća i razlike otpremnine. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali razloge zašto ovi navodi, u situaciji kad je apelantu radnopravni status reguliran dosljednom primjenom člana 143. Zakona o radu, nisu osnovani. Konačno, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant takvu svoju tvrdnju, osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnih propisa od redovnih sudova, niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
B) Pravo na suđenje u razumnom roku
34. Apelant dalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno i zbog toga što predmetne odluke u njegovom slučaju nisu donesene u razumnom roku, jer je postupak pokrenut 2002. godine.
a) Relevantni principi
35. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
37. Apelant je predmetni postupak pokrenuo radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa podnošenjem tužbe 7. oktobra 2002. godine, a postupak je okončan presudom Vrhovnog suda od 20. maja 2010. godine. Dakle, postupak je trajao sedam godina i sedam mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
38. Ustavni sud zapaža da u postupku, iako je, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, bilo potrebno izvršiti vještačenje vještaka finansijske struke, nije bilo složenih činjeničnih i pravnih pitanja koja je trebalo raspraviti, te konstatira da složenost predmeta nema utjecaja na njegovu dužinu. Dalje, vezano za doprinos redovnih sudova predmetnoj dužini postupka, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da se radi o sporu iz radnog odnosa koji se po Zakonu o parničnom postupku smatra hitnim, a da je postupak okončan nakon sedam godina i sedam mjeseci. Ustavni sud zapaža da su Općinskom sudu u predmetnom postupku, povodom odlučivanja po prvobitno postavljenoj tužbi, bile potrebne četiri godine da donese prvostepenu presudu koja okolnost je odlučujuće doprinijela dužini postupka. U kasnijem periodu, nakon što je rješenjem Kantonalnog suda od 22. maja 2007. godine predmet vraćen na ponovni postupak, Općinski sud je preduzimao procesne radnje u relativno kratkom roku, te donio presudu nakon pet mjeseci. U pogledu ponašanja Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da su ovi sudovi postupali u relativno kratkim rokovima, te da navedeni sudovi nisu bitnije doprinijeli ukupnoj dužini predmetnog postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da se Općinski sud nije posebno izjašnjavao na apelantove navode vezane za dužinu postupka, niti je eventualno ukazao da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini postupka, niti je takvo što uočljivo iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da, iako je evidentno da su redovni sudovi u pojedinim fazama postupka iskazali primjerenu ažurnost, dužina predmetnog postupka posmatranog u cjelini ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ pri čemu se dužina predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri može staviti na teret Općinskog suda koji, iako se prema izričitoj zakonskoj odredbi predmetni postupak – radni spor smatra hitnim (član 434, odnosno 420. Zakona o parničnom postupu) u početnoj fazi postupka nije iskazao primjerenu ažurnost. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
C) Pravo na imovinu
40. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava zasniva na navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno na primjenu materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđnje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
D) Pravo na nediskriminaciju
41. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konketnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
43. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant, osim navoda da je diskriminiran, nije dostavio Ustavnom sudu bilo kakve dokaze i argumente koji bi ukazivali na to da je on zbog spola, rase, boje kože, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovini, rođenju ili drugom statusu drugačije tretiran u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelantove uopćene tvrdnje o diskriminaciji nisu potkrijepljene nikakvim drugim argumentima iz kojih bi proizlazilo da je apelant tretiran drugačije u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi na temelju činjenica utvrđenih u postupku, a koje ničim nisu dovedene u pitanje, odluke u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva donijeli u skladu sa relevantnim odredbama člana 143. Zakona o radu i kada su pri tome dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije.
45. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak koji je hitne prirode trajao sedam godina i sedam mjeseci, te kada se neopravdano trajanje predmetnog postupka može pripisati ponašanju Općinskog suda, koji, iako se radi o postupku koji se prema zakonu smatra hitnim, nije iskazao primjerenu ažurnost.
46. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u njegovoj primjeni.
47. Nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je Ustavni sud utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kada apelant ne nudi nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.
48. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić