Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3567/13 (D. M.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Razvod braka
- Građanski postupak
- Dijete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3567/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3567/13, rješavajući apelaciju Duška Miloševića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Duška Miloševića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 041099 11 Rev od 23. maja 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 041099 10 Gž od 26. jula 2010.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 041099 08 P od 22. marta 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Duško Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 14. avgusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 041099 11 Rev od 23. maja 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 041099 10 Gž od 26. jula 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 041099 08 P od 22. marta 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od tužiteljke Sanje Milošević (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 26. septembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 3. oktobra 2013. godine, Okružni sud 9. oktobra 2013. godine, a Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. oktobra 2013. godine. Tužiteljka u ostavljenom roku nije dostavila odgovor iako je 30. septembra 2013. godine, prema podacima sa koverte koja je vraćena sa dopisom Ustavnom sudu, obaviještena o prispjeću dopisa Ustavnog suda.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 18. novembra 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 041099 08 P od 22. marta 2010. godine, koja je u cijelosti potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 041099 10 Gž od 26. jula 2010. godine (st. od 1 do 5 izreke presude) razveden je brak između apelanta i tužiteljke, a mldb. dijete parničnih stranaka M.M., rođeno 11. juna 2004. godine, povjereno je na zaštitu i vaspitanje tužiteljki, kao majci, uz obavezivanje apelanta da na ime svog doprinosa za izdržavanje maloljetnog djeteta daje mjesečno 30% od ličnog dohotka koji ostvaruje, počev od 22. marta 2010. godine kao dana presuđenja, pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski uslovi, ili do druge odluke suda, na način bliže preciziran u stavu 3 izreke presude. Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljke za izdržavanje preko dosuđenog iznosa, a u pogledu troškova postupka, odlučeno je da svako snosi svoj dio troškova.
7. U obrazloženju je navedeno, između ostalog, da je odluka o povjeravanju djeteta donesena primjenom odredbe člana 72 Porodičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Porodični zakon), ocjenjujući da je u interesu maloljetnog djeteta da bude povjereno tužiteljki, kao majci i zakonskoj zastupnici, na brigu i vaspitanje, prvenstveno imajući u vidu uzrast djeteta, te okolnost da će majka lakše i bolje uticati svojom pažnjom, brigom, savjetima i podrškom na njegov razvoj i vaspitanje. Osnovni sud je dalje prilikom odlučivanja o povjeravanju malodobnog djeteta ocijenio i iskaze parničnih stranaka, saslušanih svjedoka, kao i mišljenje Centra za socijalni rad Banja Luka (u daljnjem tekstu: Centar). Sprovedenim dokazima, kako je istakao prvostepeni sud, kod suda se formiralo uvjerenje da je odnos apelanta prema tužiteljki ispunjen netrpeljivošću i da takav negativan stav pokušava prenijeti i na dijete, što, prema ocjeni suda, može imati samo negativne posljedice na razvoj djeteta na njegovom mentalnom planu. Dalje, Osnovni sud je uvidom u mišljenje stručnog tima Centra utvrdio da majka posjeduje adekvatnije roditeljske potencijale nego apelant, te da je prilikom razgovora sa supružnicima utvrđeno da apelant sve vrijeme svojim ponašanjem negativno utiče na dijete, u smislu stvaranja osjećanja krivice ukoliko bude živjelo sa tužiteljkom, čime otežava emotivni razvoj i funkcionisanje djeteta, pri čemu otežava i stvaranje bazične sigurnosti kod djeteta i bliskosti sa majkom.
8. Dalje, Osnovni sud je prilikom odlučenja o ovom veoma važnom pitanju uzeo u obzir i okolnost da apelant u svom iskazu tvrdi da tužiteljka ne voli svoje dijete, što, prema ocjeni Osnovnog suda, predstavlja ozbiljan pokazatelj da otac nije svjestan kakve to posljedice može ostaviti na psihički razvoj djeteta. Prema ocjeni Osnovnog suda, pravilan razvoj djeteta i ljubav prema djetetu nalažu da se čini sve da se dijete zaštiti od bolnih iskustava, što znači da je apelant, znajući veličinu i ulogu majke u životu djeteta, posebno imajući u vidu uzrast mldb. M.M., trebalo da zaštiti dijete od svog netrpeljivog stava prema bivšoj supruzi. Iz svih sprovedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da apelant u svom okruženju konstantno iznosi negativnosti o tužiteljki, što je dobrim dijelom uticalo i na odluku o tome kome će dijete biti povjereno na vaspitanje i čuvanje, istaknuvši u tom pravcu da vaspitanje djeteta u duhu mržnje prema drugom roditelju nužno vodi otuđenju djeteta od tog roditelja, zbog čega ne bi bilo u interesu djeteta da bude povjereno takvom roditelju.
9. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da je tužiteljka psihički bolesna osoba, pozivajući se na nalaz i mišljenje psihologa Doma zdravlja u Banjoj Luci, Osnovni sud je naveo da se iz pročitanog nalaza ne može izvesti takav zaključak, budući da iz nalaza proizilazi da kod tužiteljke postoji prisustvo blage anksioznosti, što ne znači postojanje psihičke bolesti. Dalje, apelantove tvrdnje da tužiteljka zlostavlja mldb. M.M., kako je naveo Osnovni sud, ničim nisu dokazane, niti je apelant u tom pravcu dostavio relevantne dokaze. Osnovni sud je još istakao da, bez obzira kome dijete bude povjereno, oba roditelja treba da kvalitetno vode brigu o djetetu i da sarađuju povodom njegovog vaspitanja i pravilnog odgoja.
10. Odluku o visini doprinosa za izdržavanje maloljetnog djeteta sud je donio na osnovu odredaba čl. 253 i 259 stav 1 Porodičnog zakona, a odluka o troškovima postupka je donesena na osnovu člana 77 Porodičnog zakona o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. 4 i 5 osporene presude.
11. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 041099 11 Rev od 23. maja 2013. godine reviziju odbio. Obrazlažući stav o neosnovanosti revizije, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 90 Porodičnog zakona predviđena mogućnost da se djeca povjere jednom roditelju, ili jedno majci, a drugo ocu, ali pri odlučivanju o povjeravanju djece na čuvanje i vaspitanje poslije razvoda braka roditelja sud je dužan da ispita sve okolnosti objektivne prirode, kao i okolnosti subjektivnog značaja, koje treba dovesti u međusobno vezu, pa tek onda odlučiti kome povjeriti dijete na brigu i vaspitanje, pri čemu uvijek treba imati u vidu interes djeteta. Vrhovni sud je, imajući u vidu sadržinu citirane odredbe, istakao da su nižestepeni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu sve navedene okolnosti, ocjenjujući posebno činjenicu da je dijete po svojoj životnoj dobi upućeno više na majku nego na oca za šta su nižestepeni sudovi dali potrebne razloge, koje u cijelosti prihvata i navedeni sud, jer tužiteljka, kao majka, nema moralnih, ni drugih negativnosti koje bi bile smetnja da joj se povjeri dijete na čuvanje i brigu.
12. U vezi sa apelantovim prigovorima da je tužiteljka kao majka zanemarila svoje obaveze prema djetetu, da izvještaj Centra nije objektivan, te da postoji mogućnost da tužiteljka odvede dijete u Grnu Goru, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani. U vezi s tim je pojašnjeno da u spisu nema dokaza koji potvrđuju navedene prigovore, pri čemu su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili uslove koji postoje kod stranaka i uslove u kojima dijete živi, te druge okolnosti kao što su starost djeteta, porodične prilike apelanta i tužiteljke, te njihov karakter. Vrhovni sud je još istakao da su za odluku o čuvanju i vaspitanju djeteta mjerodavne prilike u vrijeme donošenja odluke, pri čemu se ne uzimaju u obzir eventualne buduće okolnosti (odredbe čl. 88 i 90 Porodičnog zakona), naglasivši da je prilikom donošenja odluke o povjeravanju djeteta odlučujući interes djeteta.
13. Revizijski sud je još podsjetio da je zakonska obaveza roditelja da sve svoje sposobnosti usmjere na pravilno vaspitanje djece, kako bi ona postali korisni ljudi kako za sebe, tako i za širu zajednicu. Isto tako, istaknuto je da je apelantova obaveza, kao roditelja, da u situaciji nastaloj nakon razvoda braka sve svoje sposobnosti usmjeri kako bi djetetu pomogao savjetima i na drugi način, pri čemu drugi roditelj nema prava da ga u tom sprečava, pa ako bi do toga ipak došlo, apelant ima pravo da traži izmjenu odluke o povjeravanju djeteta na čuvanje i vaspitanje. Na kraju Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili i odredbe čl. 232 stav 2, 253 i 259 stav 1 Porodičnog zakona, te da odluke nižestepenih sudova nemaju nedostataka na koje se revizijom neosnovano ukazuje, odnosno na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je u skladu sa odredbom člana 248 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da osporava presude u dijelu odluke o povjeravanju djeteta na brigu i vaspitanje njegovoj bivšoj supruzi, jer smatra da on ima povoljnije uslove za to. U tom kontekstu navodi, između ostalog, da posjeduje stan u Banjoj Luci, a da tužiteljka nema riješeno stambeno pitanje, zatim, da je godinama radio kao srednjoškolski profesor, da mu u Banjoj Luci živi sva uža i šira familija, da trenutno obavlja rukovodeće poslove u Poštama RS itd. Zatim ističe, a što je, kako navodi, tokom postupka, takođe, isticao, da tužiteljka izbjegava svaku komunikaciju sa njegovom rodbinom, da je tužiteljka iz Subotice i da u Banjoj Luci nema bliže rodbine, te da se, zbog svog introvertnog stava, izolovala iz okruženja. Posebno naglašava da je sve navedeno bilo poznato redovnim sudovima, ali da ne shvata zašto dijete, ipak, nije povjereno njemu. Smatra da su osporene presude donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno odredbe člana 72 Porodičnog zakona. Predlaže da se apelacija usvoji tako što će mu mldb. M.M. biti povjeren na čuvanje i brigu uz obavezivanje tužiteljke da doprinosi izdržavanju djeteta.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo, između ostalog, da su neosnovane apelantove tvrdnje da tužiteljka nema riješeno stambeno pitanje, jer su nakon razvoda braka oboje nastavili da žive u istom stanu, koji predstavlja njihovu zajedničku imovinu, bez obzira što je kao vlasnik stana formalno upisan apelant. Zatim, činjenica da apelantova porodica živi u Banjoj Luci, a da njegova bivša supruga nema rodbinu u Banjoj Luci, nije razlog da se dijete ne povjeri tužiteljki. Konačno, prilikom odlučenja navedeni sud je imao u vidu i starost djeteta u vrijeme odlučenja (nepunih šest godina), te preporuku Centra da je u interesu djeteta da bude povjereno majci. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci uz ocjenu da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani.
17. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju ponovio hronologiju postupka, zaključivši da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, niti apelant u apelaciji navodi u čemu se sastoji povreda prava na koja se u apelaciji poziva.
V.Relevantni propisi
18. U Porodičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02 i 41/08) relevantne odredbe glase:
Član 72.
Presudom kojom se brak poništava ili se brak razvodi, sud će po službenoj dužnosti odlučiti i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece, kao i o izdržavanju bračnog supružnika, ako je on to zahtijevao.
Član 88.
Kad sud u bračnom sporu odluči da se brak poništava ili da se razvodi, odlučiće u istoj presudi o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje.
Član 90. stav 1.
(1) Sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje odlučiće, nakon što ispita sve odlučne činjenice, da li će se sva djeca biti kod jednog roditelja, ili će neka biti kod majke, a neka kod oca. Član 232. stav 2.
(2) Roditelji su prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti.
Član 253. stav 1.
(1) Prilikom utvrđivanja potreba lica koje traži izdržavanje, sud će uzeti u obzir njegovo imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njegovih potreba. Član 259. stav 1.
(1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novčane rente.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 041099 11 Rev od 23. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 14. avgusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
25. Prije svega, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant osporava odluke donesene u parničnom postupku koji je vođen u skladu sa odredbama Porodičnog zakona u okviru koga je raspravljano, između ostalog, pitanje povjeravanja mldb. M.M. na vaspitanje i brigu nakon razvoda braka parničnih stranaka, pa je, dakle, nesporno da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te je stoga član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
26. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava od redovnih sudova prilikom donošenja osporenih presuda. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematizuju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
28. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, postupajući u skladu sa relevantnim odredbama Porodičnog zakona, nakon sprovedenog dokaznog postupka, uzimajući u obzir sve objektivne i subjektivne okolnosti konkretnog slučaja, pa i one koje apelant u apelaciji ponovo ističe, došao do utvrđenja da je u interesu mldb. M.M. da bude povjeren na brigu i čuvanje tužiteljki, kao majci, uz obavezivanje apelanta da doprinosi njegovom izdržavanju. Takav stav prvostepenog suda u cijelosti su prihvatili i Okružni i Vrhovni sud u žalbenom, odnosno revizionom postupku. Naime, redovni sudovi su, pravdajući stav da se mldb. M.M., nakon razvoda braka, povjeri na brigu i čuvanje tužiteljki, istakli, između ostalog, da su prilikom odlučenja imali u vidu, prije svega, interes djeteta, njegov uzrast u vrijeme odlučenja, te okolnost da tužiteljka nema moralnih, niti bilo kakvih drugih smetnji koje bi bile prepreka da joj se dijete povjeri na vaspitanje i brigu, pri čemu su imovinske prilike roditelja, dakle apelanta i tužiteljke, na kojima apalant insistira, bitne pri odlučivanju o visini doprinosa za izdržavanje djeteta, a ne i za odluku o povjeravanju djeteta nakon razvoda braka. Osim navedenog, redovni sudovi su prilikom odlučenja uzeli u obzir i izrazito neprimjeren stav apelanta prema tužiteljki, kao majci njihovog zajedničkog djeteta, što je sudove dodatno učvrstilo u odluci da dijete nakon razvoda braka parničnih stranaka povjere upravo tužiteljki. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka naveli relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su zasnovali svoje odlučenje. S obzirom na navedeno, imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka posmatrana u svjetlu apelacionih navoda, Ustavni sud ne vidi ništa što bi eventualno moglo ukazivati da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da je primjena relevantnih odredaba Porodičnog zakona bila proizvoljna.
29. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani, te da osporenim odlukama redovnih sudova nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 72 Porodičnog zakona, odlučili da nakon razvoda braka maloljetno dijete povjere na brigu i čuvanje majci, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, a prije svega, interes djeteta, za šta su redovni sudovi na sve tri instance dali dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja, pri čemu nije bilo proizvoljnosti ni u segmentima na koje je apelant ukazao.
31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić