Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3790/10 (A.T.)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Zastara
  • Posjed
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3790/10

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3790/10, rješavajući apelaciju A.T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, pedsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A.T. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-001 029 od 15. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-000409 od 24. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-06-000-187 od 23. januara 2007.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. A.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 2. septembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 029 od 15. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-138/04 od 9. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-000-187 od 23. januara 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Zavoda za izgradnju grada i opštine Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi), kao učesnika u postupku, zatraženo je 29. oktobra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 30. oktobra 2013. godine na uvid zatražen kompletan spis broj 077-0-P-06-000- 187.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. novembra 2013. godine, Okružni sud 5. novembra 2012. godine i Osnovni sud 12. novembra 2012. godine a kompletan spis broj 077-0-P- 06-000-187 je dostavljen 5. novembra 2013. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 13. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi predaje u posjed i izgubljene dobiti. U tužbi je naveo da je sa prednikom tuženog zaključio ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora 15. novembra 1990. godine, da tuženi nije ispunio svoje obaveze (nije izveo sve radove) i da mu nije u ugovorenom roku, do 1. juna 1991. godine, predao poslovni prostor. Budući da tuženi nije ispunio svoju obavezu ni do dana podnošenja tužbe, predložio je da se tuženi obaveže da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje poslovni prostor (bliže oznake navedene u petitu tužbe), da mu isplati izgubljenu dobit u visini koja će se utvrditi tokom postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 1. juna 1991. godine do konačne isplate. Apelant je naknadno proširio tužbeni zahtjev i zatražio da se na poslovnom prostoru koji je predmet tužbenog zahtjeva utvrdi njegovo pravo vlasništva i da mu tuženi poslovni prostor preda u posjed.

7. U prvostepenom postupku Osnovni sud je u periodu od januara 2001. godine do februara 2002. godine proveo sedam ročišta. U tom periodu je Osnovni sud donio djelomičnu Presudu broj P-580/2000 od 9. maja 2001. godine, kojom je utvrđeno da je apelant vlasnik poslovnog prostora (bliže oznake navedene u izreci presude), što je tuženi dužan priznati i predati apelantu navedeni prostor na trajno korištenje i na slobodno raspolaganje. Tom presudom je konstatirano da će se o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva i protivtužbenom zahtjevu (koji je tuženi u međuvremenu istakao) odlučiti naknadno.

8. U nastavku postupka, nakon preciziranja tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, Osnovni sud je donio Presudu broj P-580/2000 od 22. februara 2002. godine kojom je tuženi (kao pravni sljednik bivšeg SIZ-a za stambeno-komunalne djelatnosti) obavezan da apelantu naknadi materijalnu štetu zbog izgubljene dobiti počev od 1. jula 1993. godine pa dalje, prema pojedinačnim iznosima i kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa (kako je bliže navedeno u izreci presude) i da mu naknadi materijalnu štetu za uništenu i oštećenu stolariju u iznosu od 4.867,68 KM. Višak tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog iznosa, odbijen je. Protivtužbeni zahtjev tuženog je u cijelosti odbijen i tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

9. Tuženi je protiv prvostepene presude izjavio žalbu 2. jula 2002. godine, a apelant je dao odgovor na žalbu 15. jula 2002. godine i cio spis je dostavljen na rješavanje o žalbi Okružnom sudu 2. augusta 2002. godine.

10. Okružni sud je podneskom od 18. decembra 2003. godine, koji je Osnovni sud primio 24. januara 2004. godine, naložio da se izvrši ispravka i dopuna zapisnika o vijećanju i glasanju i da se spis po otklanjanju propusta na koje je ukazano u tom podnesku ponovno dostavi Okružnom sudu na odlučivanje o žalbi. Spis je vraćen Okružnom sudu 26. januara 2004. godine.

11. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-138/04 od 9. februara 2006. godine žalbu tuženog uvažio, ukinuo prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da prvostepeni sud nije izveo dokaze na okolnost nastanka štete u vidu izmakle dobiti, odnosno nije dokazano da bi apelant, da mu je tuženi na vrijeme predao poslovni prostor, imao mogućnost da ga izda pod zakup i time uveća svoju imovinu.

12. Osnovni sud je rješenjem od 15. septembra 2006. godine zakazao pripremno ročište u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku koji se počeo primjenjivati 2003. godine (u daljnjem tekstu: ZPP).

13. Pripremno ročište je održano 19. oktobra 2006. godine na kojem su izloženi tužba, odgovor na tužbu i predloženi dokazi koji će se izvesti na glavnoj raspravi. Glavna rasprava se odvijala na ročištima od 17. novembra i 22. decembra 2006. godine.

14. Osnovni sud je donio Presudu broj 077-0-P-06-000-187 od 23. januara 2007. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Tužbenim zahtjevom apelant je tražio da mu tuženi na ime materijalne štete u vidu izgubljene dobiti isplati iznose koji su pojedinačno navedeni u izreci presude, počev od 1. jula 1991. godine do konačne isplate, i na ime naknade materijalne štete zbog oštećene i uništene stolarije iznos od 4.867,68 KM. Protivtužbeni zahtjev tuženog je odbačen u cijelosti. U obrazloženju presude je navedeno da je tuženi osporio osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, jer apelant nije izvršio svoje obaveze po zaključenom ugovoru, istakao prigovor zastarjelosti, prigovor litispendencije i prigovor podijeljene odgovornosti. Sud je, zatim, nakon izlaganja nespornih činjenica, naveo da je predmet spora tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene dobiti i materijalne štete zbog oštećenja i uništenja stolarije. Tužbeni zahtjev apelant je zasnovao, kako je dalje obrazloženo, na tvrdnji da tuženi nije na vrijeme, dakle, 1. juna 1991. godine, ispunio svoju obavezu iz ugovora (jer mu nije predao u posjed poslovni prostor), zbog čega trpi štetu u vidu izgubljene dobiti. U pogledu materijalne štete za uništenu stolariju, apelant je tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je neispunjenjem obaveze tuženog stolarija oštećena zbog elementarnih nepogoda (kiše i niskih temperatura). Odlučujući o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja, Osnovni sud je citirao odredbu člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO) i naveo da šteta koju apelant potražuje u vidu izgubljene dobiti predstavlja buduću štetu u odnosu na vrijeme kad je štetni događaj nastao. Naime, izgubljena dobit je ona dobit koju je oštećenik (apelant) realno mogao realizirati da nije bilo štetne radnje. Izgubljena dobit kao oblik naknade štete po svojoj pravnoj prirodi je potraživanje naknade štete za koje važe opća pravila o naknadi štete na koje se primjenjuje odredba člana 376. stav 1. ZOO. Tom odredbom je propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu pričinilo. Stoga je, prema ocjeni Osnovnog suda, neophodno da se zastarjelost ocjenjuje prema članu 376. ZOO bez obzira na to da li se naknada zahtijeva za već nastalu štetu, ili za štetu za koju je po redovnom toku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti. Na osnovu ugovora o udruživanju sredstava koji su parnične stranke zaključile utvrđeno je da se prednik tužene obavezao da će apelantu predati poslovni prostor do 1. juna 1991. godine. S obzirom na nespornu činjenicu da tuženi apelantu nije predao u posjed poslovni prostor koji je predmet ugovora od 1. juna 1991. godine, taj dan je, prema ocjeni suda, apelant saznao za štetu i lice koje je štetu pričinilo. U odredbi člana 387. ZOO je propisano da zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće, zbog nesavladivih prepreka, sudskim putem zahtijevati ispunjenje obaveze, a u konkretnoj situaciji ta okolnost su ratno stanje i neposredna ratna opasnost. Neposredna ratna opasnost u Republici Srpskoj je proglašena Odlukom Predsjedništva RS broj 03-11/92 od 15. aprila 1992. godine, koja je potvrđena odlukom Skupštine srpskog naroda 12. maja 1992. godine. Ratno stanje je ukinuto Odlukom Narodne skupštine RS broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine i sve do tog dana zastarijevanje nije teklo. Odredbom člana 384. stav 2. ZOO je propisano da, ako je zastarijevanje počelo teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njegov dalji tok, ono nastavlja da teče kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanaja računa se u zakonom određenom roku zastarjelosti. U konkretnom slučaju apelant je za štetni događaj saznao 1. juna 1991. godine i od tog dana, prema ocjeni Osnovnog suda, počinje teći rok zastarjelosti koji je tekao sve do 12. maja 1992. godine (kad je zbog ratnog stanja došlo do zastoja zastarijevanja), dakle, tekao je rok zastarjelosti od 11 mjeseci i 11 dana. Neposredna ratna opasnost je ukinuta 19. juna 1996. godine a tužba za naknadu štete zbog izgubljene dobiti je podnesena 18. decembra 2000. godine, a to znači, kako je dalje konstatirano, od momenta kad je zastarijevanje nastavljeno (19. juni 1996. godine), pa do podnošenja tužbe je protekao rok od četiri godine, pet mjeseci i 29 dana. Kad se tome doda rok koji je tekao prije zastoja zastarijevanja, proizlazi da je tužba podnesena nakon pet godina, pet mjeseci i 10 dana od dana saznanja za štetu i za lice koje ju je pričinilo. Budući da, prema citiranoj odredbi iz člana 376. ZOO, potraživanje naknade štete zastarijeva za pet godina, oštećeni gubi pravo da zahtijeva naknadu štete. S obzirom na navedeno, prvostepeni sud je zaključio da je zastarjelo apelantovo pravo za dospjele i buduće obroke potraživanja naknade štete.

15. U pogledu zahtjeva koji se tiče izmakle koristi, Osnovni sud je naveo da je izmakla korist ona korist koju je oštećeni (apelant) objektivno mogao realizirati da nije bilo štetne radnje. Izmakla korist predstavlja buduću štetu koja je izvjesna, pa se ima uzeti da se radi o šteti za koju je oštećeni (apelant) saznao već 1. juna 1991. godine (kad mu je poslovni prostor trebalo da bude predat u posjed), odnosno o šteti koja je već nastala, a ne o šteti za koju će oštećeni (apelant) saznati tek u ono vrijeme kad nastupi gubitak zarade. Među strankama je nesporno da je tehnički prijem zgrade u kojoj se nalazi sporni poslovni prostor izvršen 1. septembra 1994. godine, te da je stolarija za koju apelant traži naknadu materijalne štete zbog njenog oštećenja bila već oštećena u vrijeme tehničkog prijema. Apelant je, kako je iz provedenih dokaza utvrđeno, saznanje o stanju stolarije imao u februaru 1997. godine, pa je stoga tužbu za naknadu štete mogao podnijeti u roku od tri godine. Imajući u vidu da je zahtjev za naknadu ovog vida štete istekao tek na ročištu od 5. marta 2001. godine, dakle, nakon četiri godine, to znači da je i ovaj zahtjev istaknut po proteku roka od tri godine. U vezi sa apelantovim prigovorom da tuženi nije mogao istaći prigovor zastarjelosti u ponovnom postupku (nakon ukidanja prethodne prvostepene presude kojom je njegov zahtjev djelomično usvojen), Osnovni sud je naveo odredbu člana 7. u vezi sa članom 456. ZPP, kojima je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima te tvrdnje potkrepljuju, te su, slijedeći navedeno, stranke dužne iznijeti činjenice kojima pobijaju navode i dokaze protivne strane, a to znači i pravo na isticanje prigovora do zaključenja glavne rasprave. S tim u vezi je navedeno da je tuženi prigovor zastare istakao na glavnoj raspravi, da je sud o istaknutom prigovoru morao odlučiti, da je prigovor ocijenjen kao osnovan, te da stoga nije bilo razloga da se sud upušta u ocjenu prigovora podijeljene odgovornosti. Što se tiče prigovora litispendencije koji je istakao tuženi, na kojeg sud pazi po službenoj dužnosti, u obrazloženju presude su navedeni razlozi zbog kojih je ovaj prigovor neosnovan. Protivtužbeni zahtjev je odbijen, jer se na temelju djelomične presude radi o presuđenoj stvari.

16. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu Okružnom sudu 5. februara 2007. godine.

17. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-07-000409 od 24. januara 2008. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U presudi je naglašeno da je predmet spora apelantov zahtjev da mu tuženi naknadi štetu u vidu izgubljene dobiti zbog nekorištenja poslovnog prostora i materijalnu štetu zbog oštećenja i uništenja stolarije. Odredba člana 376. stav 1. ZOO za štetu propisuje trogodišnji subjektivni rok zastarjelosti, vezujući za taj rok dvije okolnosti: saznanje oštećenika za štetu i saznanje za štetnika koji je štetu prouzrokovao. Trogodišnji rok teče od momenta saznanja oštećenika za ove okolnosti. U stavu 2. iste odredbe predviđen je objektivni (apsolutni) rok zastarjelosti, ali se sud u utvrđivanje objektivnog roka upušta samo u situaciji u kojoj nisu ispunjeni uvjeti za utvrđenje subjektivnog roka. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je apelant za štetni događaj saznao 1. juna 1991. godine, kada mu je tuženi bio dužan predati poslovni prostor, od kada, ustvari, apelant i traži naknadu štete, te su u tom pravcu prihvaćeni razlozi koje je u svojoj presudi naveo prvostepeni sud. U pogledu zahtjeva za naknadu štete za uništenu stolariju, apelant je, i po ocjeni Okružnog suda, imao saznanje 25. augusta 1994. godine (tehnički prijem objekta u kom se nalazi poslovni prostor) a u svakom slučaju je to saznanje imao u februaru 1997. godine, kada ga je namjeravao izdati pod zakup. Imajući u vidu da je apelant tužbu podnio sudu 18. decembra 2000. godine, protekao je zakonom propisan subjektivni rok od tri godine za ovu vrstu potraživanja. Zastarjelošću je prestalo i apelantovo pravo da, shodno članu 360. stav 1. ZOO, traži ispunjenje obaveze. Usljed pasivnog držanja prema svom pravu unutar zakonom propisanog roka, apelant je izgubio pravo na sudsku zaštitu tog prava, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava apelantov tužbeni zahtjev prvostepenom presudom odbijen. Okružni sud je u pogledu neosnovanosti žalbenog prigovora da prvostepeni sud, nakon djelomične presude, u ponovnom postupku nije mogao raspravljati o istaknutom prigovoru zastarjelosti istakao dužnost prvostepenog suda da o tome raspravi, da je prigovor istaknut na raspravi, a ne u žalbi.

18. Okružni sud je cio spis vratio Osnovnom sudu 12. februara 2002. godine.

19. Vrhovni sud je 6. oktobra 2008. godine zatražio od Osnovnog suda fotokopije dostavnica o uručenju strankama drugostepene presude po kojem je Osnovni sud postupio 23. oktobra iste godine. Zatim je Vrhovni sud ponovo, 14. oktobra 2009. godine, cio spis vratio prvostepenom sudu ukazujući na obavezu ispitivanja blagovremenosti i potpunosti revizije.

20. Osnovni sud je postupio po zahtjevu Vrhovnog suda u novembru 2009. godine, nakon čega je Vrhovni sud donio Presudu broj 118-0-Rev-08-001 029 od 15. aprila 2010. godine kojom je revizija odbijena. Vrhovni sud je potvrdio pravna stanovišta iz drugostepene presude a u obrazloženju je posebno naglašeno da je prigovor zastarjelosti materijalnopravni prigovor i da je sud za njega vezan samo ako se tuženi na taj prigovor pozove, a može se istaći najkasnije do zaključenja glavne rasprave. Budući da je ranija prvostepena presuda djelomično ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, tuženi je na glavnoj raspravi od 22. decembra 2006. godine istakao prigovor zastarjelosti, pa je prvostepeni sud, u smislu odredbe člana 360. stav 3, bio dužan da ga ocijeni. Usvajanje tog prigovora, s posljedicom odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva, ne predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava, kako apelant neosnovano u reviziji tvrdi, već upravo suprotno, s potpunim i valjanim razlozima koji u svemu potkrepljuju odluku iz izreke.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, također, ukazuje na dužinu trajanja postupka pred Okružnim sudom, i to u periodu kada je odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude kojom je njegov zahtjev bio usvojen Okružni sud bez razloga, dajući predmetu zavedenom pod broj GŽ-1624/02 novi broj Gž-139/04 kako bi predmet bio „mlađi“ za dvije godine, konačno odlučio nakon četiri godine. Takvo postupanje Okružnog suda apelant dovodi u vezu s pravom na nediskriminaciju, ukazujući da je dugo rješavanje o žalbi pred Okružnim sudom bilo zbog njegove nacionalne pripadnosti, što je protivno članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije. U vezi s kršenjima ostalih aspekata prava na pravično suđenje i imovinu, apelant je u apelaciji ukazao na sporno pitanje koje se odnosi na zastaru potraživanja za izgubljenu dobit i za uništenu stolariju. Naveo je da tuženi u postupku koji je prethodio donošenju djelomične presude nije isticao prigovor zastare, nije ga isticao ni u nastavku postupka koji je dovršen ukidajućom presudom, već je taj prigovor istaknut tek u ponovnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda. S tim u vezi, apelant smatra da je prvostepeni sud trebalo prigovor zastare da odbije jer se radi o res iudicata, odnosno smatra da se o prigovoru nije moglo ni raspravljati. Apelant je, zatim, u apelaciji istakao da opreza radi navodim da je šteta nastala zbog posljedica krivičnog djela genocida kojeg su činile vlasti Republike Srpske, te da stoga njegovo potraživanje za naknadu materijalne štete nije zastarjelo.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je istakao da apelant nije jasno naveo u čemu vidi povredu svojih prava povodom presude tog suda, da se apelacioni navodi mogu sumirati kao nezadovoljstvo zbog prigovora tuženog o zastarjelosti potraživanja, da je taj sud u svoj presudi dao detaljne i jasne razloge iz kojih proizlazi neosnovanost revizije. Predloženo je da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.

23. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj presudi i predložio da se apelacija odbije.

24. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelant nije naveo ništa što već ranije nije isticao u žalbi i reviziji, a u pogledu nemogućnosti isticanja prigovora zastarjelosti, sve sudske instance koje su odlučivale o apelantovom zahtjevu i pravnim lijekovima su dale detaljno obrazloženje. U pogledu navoda koji se tiču dužine postupka pred Okružnim sudom a koje apelant dovodi u vezu s pravom na nediskrimiaciju, Osnovni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je predmet primljen u Okružni sud i evidentiran pod brojem Gž-1642/02, da je u decembru 2003. godine vraćen Osnovnom sudu radi ispravke i dopune i zatim ponovo vraćen Okružnom sudu, kad je evidentiran pod brojem GŽ-138/04, što se ni na koji način ne može dovesti u vezu s namjernim odugovlačenjem. Ono što je navedeno u apelaciji, po mišljenju Osnovnog suda, ne opravdava tvrdnju da postoji bilo kakvo kršenje prava zaštićenih Ustavom i Evropskom konvencijom, niti da postoji potreba za ispitivanje, merituma apelacije.

V. Relevantni propisi

25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Opšte pravilo Član 360.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.

1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Nesavladive prepreke Član 383.

Zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

Uticaj uzroka zastoja zastarijevanja Član 384.

Ako zastarijevanje nije moglo početi da teče zbog nekog zakonskog uzroka, ono počinjen teći kad taj uzrok prestane.

Ako je zastarijevanje počelo teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njegov dalji tok, ono nastavlja da teče kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok zastarjelosti.

26. Zakon o parničnom postupku („Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

27. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po sopstvenoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 101.

Postupak na glavnoj raspravi odvija se usmeno, a dokazi se izvode neposredno pred sudom, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 102.

Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 103.

Stranke iznose i svoja pravna shvatanja koja se odnose na predmet spora.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 207. stav 3.

Prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji nisu iznijeti pred prvostepenim sudom ne mogu se iznositi u žalbi.

Član 208.

Presuda se može pobijati:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka;

2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;

3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja mogu se pobijati zbog povrede odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o priznanju, odnosno o odricanju data u zabludi ili pod uticajem prinude ili prevare.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 456. st. 1. i 3.

Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, dalji postupak sprovešće se po odredbama ovog zakona.

Ako po stupanju na snagu ovog zakona bude ukinuta prvostepena odluka iz stava 1. ovog člana, dalji postupak sprovešće se po ovom zakonu.

VI. Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-08-001 029 od 15. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. augusta 2010. godine, a apelacija je podnesena 2. septembra 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

33. Suština navoda apelacije koji se odnosi na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi, prihvatanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja, pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant smatra da sudovi uopće nisu mogli raspravljati o navedenom prigovoru, jer je istaknut tek u nastavku postupka, nakon ukidajuće prvostepene presude kojom je njegov zahtjev bio usvojen.

34. U vezi sa apelantovim navodima da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

36. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu radi naknade materijalne štete, i to za dva vida ove štete: izmakle koristi i uništene stolarije, koja mu je, kako je u tužbi i postupku tvrdio, nastala zbog propusta tuženog da mu u ugovoreno vrijeme preda u posjed poslovni prostor koji je udruživanjem sredstava kupio od tuženog. S tim u vezi, te u vezi s prigovorom zastarjelosti potraživanja, prvostepeni sud je utvrdio nespornu činjenicu iz koje proizlazi da je apelantu poslovni prostor iz ugovora trebalo da bude predat u posjed 1. juna 1991. godine i da tuženi tu svoju obavezu nije ispunio. Imajući u vidu pravnu prirodu štete koju je apelant tužbenim zahtjevom tražio (izmakla korist i uništena stolarija), prvostepeni sud je zaključio da za ove vidove naknade štete važe opća pravila o zastarjelosti naknade štete. S tim u vezi, ukazano je na dvije bitne okolnosti, i to momenat saznanja za štetu i saznanje u pogledu počinioca štete. U tom smislu redovni sudovi su naveli relevantne odredbe ZOO koje se tiču početka toka zastarjelosti potraživanja, zastoja zastarijevanja zbog ratnih okolnosti, uzroka zastoja zastarijevanja i njegovog utjecaja na dalji tok zastarijevanja (čl. 382, 383. i 384. ZOO), izvodeći zaključak da je apelant saznanje o šteti i počiniocu imao 1. juna 1991. godine, a tužbu sudu podnio 18. decembra 2000. godine, dakle, nakon proteka trogodišnjeg subjektivnog roka, odnosno objektivnog petogodišnjeg roka propisanog u odredbi člana 376. ZOO. Zbog apelantovog pasivnog držanja i nepostupanja u rokovima koji su propisani zakonom, prestalo je njegovo pravo da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze kako je propisano u odredbi člana

360. ZOO. Također je ukazano da je ovaj rok počeo teći od 1. juna 1991. godine do 12. maja 1992. godine (kada je proglašeno ratno stanje), kada je došlo do zastoja zastarijevanja, koje je trajalo sve do ukidanja neposredne ratne opasnosti, 19. juna 1996. godine, kada je zastarijevanje ponovo počelo teći. S tim u vezi je navedeno da je tužba podnesena po proteku pet godina, pet mjeseci i deset dana, računajući od saznanja za štetu i počinioca.

37. U vezi s navedenim Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je, prema stanovištu Evropskog suda, svrha rokova zastarjelosti da omoguće pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovorno lice od zastarjelih zahtjeva kojim bi se moglo teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti na temelju dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi, Evropski sud, Stubbings i ostali protiv Velike Britanije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, st. 51-51, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, Vo protiv Francuske [VV], presuda od 8. jula 2004. godine, stav 92, ECHR 2004-VIII, i J.A. Pye (Oxford) Ltd. i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd. protiv Velike Britanije [GC], presuda od 30. augusta 2008. godine, st. 68-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke treba da očekuju primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 33, ECHR 2000-I).

38. Dalje, Evropski sud smatra da je njegov zadatak da utvrdi da li su priroda roka u pitanju i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi, Evropski sud, Vrbica protiv Hrvatske, aplikacija broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010. godine). Pritom Evropski sud ocjenjuje da li se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za lice koje je u pitanju s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Evropski sud, Osu protiv Italije, aplikacija broj 36534/97, stav 35, 11. jul 2002. godine, citirani predmet Vrbica, stav 72. i Majski protiv Hrvatske (broj 2), aplikacija broj 16924/08, stav 69, 19. jul 2011. godine).

39. Dovodeći u vezu navedene stavove sa relevantnim odredbama ZOO kojima su regulirani rokovi zastare i suštinu apelacije kojom je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu primjene rokova zastare, Ustavni sud ne može zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, jer je nastupila zastarjelost potraživanja, a time i njegovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tog suda, niti u zaključku da je apelant, u smislu relevantnih odredaba ZOO, izgubio pravo da u sudskom postupku zahtijeva ispunjenje obaveze, te da osporena odluka sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Dalje, apelant u apelaciji tvrdi da prvostepeni sud nije mogao raspravljati o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja i da se radi o res iudicata , jer je tuženi taj prigovor istakao nakon ukidajuće prvostepene presude kada je predmet vraćen na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na vlastitu praksu izraženu u Odluci broj AP 1115/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1115/08 od 9. februara 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 37) u kojoj je problematizirano pitanje dopuštenosti isticanja prigovora zastare u prvostepenom postupku nakon ukidanja prvostepene presude od drugostepenog suda. S tim u vezi je konstatirano da je jedina procesna zabrana za isticanje ovog materijalnog prigovora sadržana u odredbi člana 207. stav 3. ZPP i da se odnosi na žalbeni postupak, ukoliko ovaj prigovor nije prethodno iznesen u prvostepenom postupku. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, nakon donošenja Rješenja Okružnog suda broj Gž-138/04 od 9. februara 2006. godine kojim je ukinuta ranija prvostepena presuda, Osnovni sud u ponovnom postupku donio Presudu broj 077-0-P-06-000 187 od 23. januara 2007. godine u kojoj je, između ostalog, raspravio dopuštenost i osnovanost prigovora zastare potraživanja. Iz navedenog proizlazi da prigovor zastare potraživanja nije istaknut u žalbenom postupku, kako apelant tvrdi, već u ponovnom prvostepenom postupku, nakon ukidanja ranije prvostepene presude, pa odredba iz člana 207. stav 3. ZPP nije bila primjenjiva na konkretan slučaj. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant ovaj prigovor isticao tokom prvostepenog postupka, u žalbi i reviziji i da su redovni sudovi na sve tri instance jasno naveli da se radi o materijalnopravnom prigovoru za koji je sud vezan ako se tuženi na njega pozove i da se može istaći do zaključenja glavne rasprave, a ne i u žalbi. U konkretnoj situaciji nije bilo sporno da je tuženi ovaj prigovor istakao na glavnoj raspravi, a ne u žalbi, te da sudovi prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu moraju navesti razloge zbog kojih je prigovor osnovan ili pak nije. Iz obrazloženja sve tri presude koje apelant osporava proizlazi zaključak da su sudovi istaknuti prigovor ocijenili sa aspekta tuženog koji ga je istakao i sa aspekta apelantovih prigovora na ovu okolnost uz obrazloženja i odredbe ZPP kojima to potkrepljuju.

41. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant u apelaciji istakao: …opreza radi navodim da je šteta nastala zbog posljedica krivičnog djela genocida kojeg su činile vlasti Republike Srpske.

42. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant pitanje da li je šteta nastala, odnosno da li je prouzrokovana krivičnim djelom, prvi put pokrenuo pred Ustavnim sudom, propuštajući pritom priliku da koristi pravna sredstva propisana u ZPP u vezi sa relevantnim odredbama ZOO, konkretno odredbom člana 377. ZOO kojom je za štetu prouzrokovanu krivičnim djelom propisan rok zastarjelosti koji je propisan i za konkretno krivično djelo. Apelant ne može uspješno tek u postupku pred Ustavnim sudom isticati zahtjeve ili prigovore koje je u svojoj suštinskoj formi trebalo da iskoristi u redovnom sudskom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu izraženu u Odluci broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine u kojoj je zauzet stav da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). Imajući u vidu da apelant u apelaciji prvi put ističe da mu je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a da je tužbeni zahtjev o kom je odlučeno osporenim presudama utemeljio na odredbama ugovora o udruživanju sredstava, Ustavni sud smatra da je apelant na ovaj način propustio priliku da se putem redovnih pravnih sredstava raspravi o takvom njegovom zahtjevu pred redovnim sudovima.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

44. Apelant je istakao da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu ovog prava temelji na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neosnovanim u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Nediskriminacija u vezi s pravom na suđenje u razumnom roku Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

45. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 32). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6, strana 86, stav 4. tačka 42). Pri tome je nebitno da li je diskriminacija posljedica različitog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A broj 25, stav 226). Isto se može primijeniti, mutatis mutandis, na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava garantiranih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima pobrojanim u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine.

46. Kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu sa dužinom trajanja postupka pred Okružnim sudom koji je rješavao o žalbi tuženog protiv prvostepene presude kojom je njegov tužbeni zahtjev bio usvojen. S tim u vezi je naveo da se povodom žalbe nepotrebno i neosnovano rješavalo četiri godine, da je u tom periodu predmet dva puta evidentiran, odnosno predmet je dobio drugi broj kako bi postao „mlađi“ a takvo postupanje suda dovodi u vezu sa svojom nacionalnom pripadnosti.

47. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa i osporenih presuda proizlazi da je Okružni sud cio spis na rješavanje o žalbi primio u augustu 2002. godine, da je 2003. godine Osnovnom sudu vratio spis s nalogom da se izvrši ispravka i dopuna zapisnika o vijećanju i glasanju, te da je nakon otklonjenih nedostataka predmet vraćen Okružnom sudu u januaru 2004. godine, kada je dobio novi broj. Odluka o žalbi je donesena u februaru 2006. godine. Postupanje Okružnog suda, zbog propusta Osnovnog suda, ne može se, prema ocjeni Ustavnog suda, dovesti u vezu sa „namjernim“ odugovlačenjem postupka. S obzirom na to da apelant ovaj svoj navod dovodi u vezu isključivo sa svojom nacionalnom pripadnosti i da ga ne potkrepljuje ničim drugim, niti navodi u odnosu na koga je u konkretnom postupku bio diskriminiran, niti to u apelaciji čini izvjesnim, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, konkretno dužinom trajanja postupka pred Okružnim sudom kao segmentom člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, primjenom odredbi o zastarjelosti potraživanja, koje su jasne, nedvosmislene i dostupne, odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete, naveli jasna obrazloženja u pogledu dopuštenosti isticanja prigovora zastarjelosti do zaključenja glavne rasprave, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna.

49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3790/10 (A.T.) | Sudska praksa | Aktio