Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5333/10 („Europlakat“ d.o.o Sarajevo)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5333/10

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5333/10, rješavajući apelaciju „Europlakata“ d.o.o Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Europlakata“ d.o.o Sarajevo.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je, nakon podnošenja apelacije, pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 005155 10 U od 21. decembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Europlakat“ d.o.o Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 30. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem 09 0 U 005155 10 U.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo saobraćaja) i Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo - Direkcije za puteve (u daljnjem tekstu: Direkcija za puteve) zatraženo je 5. februara 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 13. februara 2013, Ministarstvo saobraćaja 12. februara 2013. godine, a Direkcija za puteve 14. februara 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 14. novembra 2013. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Direkcije za puteve broj 04-14-3358 sm od 22. aprila 2005. godine utvrđeno je da je apelant za zakupninu za sve vrste reklamnih panoa, bliže naznačenih u dispozitivu tog rješenja, dužan Direkciji za puteve platiti iznos od 382.351,00 KM.

7. Rješenjem Ministarstva saobraćaja broj 04-14-3358S/05 od 17. maja 2005. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Direkcije za puteve broj 04-14-3358 sm od 22. aprila 2005. godine.

8. Apelant je tužbom od 26. septembra 2005. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv Rješenja Ministarstva saobraćaja broj 04-14-3358S/05 od 17. maja 2005. godine.

9. Presudom Kantonalnog suda broj U-2147/05 od 20. juna 2007. godine apelantova tužba je uvažena, osporeno rješenje Ministarstva saobraćaja i prvostepeno rješenje Direkcije za puteve su poništeni i predmet je vraćen Direkciji za puteve na ponovno postupanje.

10. U ponovljenom postupku Direkcija za puteve je donijela Rješenje broj 04-14-3358/04 od 17. septembra 2007. godine kojim je ponovo utvrđeno da je apelant za zakupninu za sve vrste reklamnih panoa, u smislu odredaba ugovora zaključenih sa Kantonom Sarajevo br. 02-370-5 i 02/02-05-15/00, dužan isplatiti Direkciji za puteve iznos od 382.351,00 KM

11. Apelant je protiv navedenog rješenja 4. oktobra 2007. godine izjavio žalbu Ministarstvu saobraćaja.

12. Rješenjem Ministarstva saobraćaja broj 04-14 3358/07-1 NDŽ od 23. oktobra 2007. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Direkcije za puteve broj 04-14-3358/04 od 17. septembra 2007. godine.

13. Apelant je tužbom od 28. novembra 2007. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv Rješenja Ministarstva broj 04-14 3358/07-1 NDŽ od 23. oktobra 2007. godine.

14. Presudom Kantonalnog suda broj U 09 0 U 002768 07 U od 5. marta 2009. godine apelantova tužba je uvažena i osporeno rješenje Ministarstva saobraćaja i prvostepeno rješenje Direkcije za puteve su poništeni i predmet je vraćen Direkciji za puteve na ponovno postupanje.

15. U drugi put ponovljenom postupku Direkcija za puteve je 29. aprila 2009. godine donijela Rješenje broj 04-14-3358/09.

16. Rješenjem Ministarstva saobraćaja broj 04-14-3358/09 Ik od 16. decembra 2009. godine odbijena je apelantova žalba protiv Rješenja Direkcije za puteve broj 04-14-3358/09 od 29. aprila 2009. godine.

17. Apelant je tužbom od 13. januara 2010. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv Rješenja Ministarstva saobraćaja broj 04-14-3358/09 Ik od 16. decembra 2009. godine.

18. Ministarstvo saobraćaja, u vezi sa pokrenutim upravnim sporom, 7. juna 2010. godine donijelo je Rješenje broj 04-14-3358/09 I-K kojim je izmijenilo svoju raniju odluku i poništilo Rješenje Direkcije za puteve broj 04-14-3358/09 od 16. decembra 2009. godine.

19. Direkcija za puteve je 13. jula 2010. godine donijela Rješenje broj 04-14 3358/10 kojim je ponovo odlučila na isti način, kao i u svim ostalim rješenjima koja je prethodno donijela.

20. Apelant je 6. septembra 2010. godine dostavio Kantonalnom sudu podnesak u kojem se izjasnio da ostaje pri podnesenoj tužbi od 13. januara 2010. godine i da tužbu proširuje i na novo rješenje Direkcija za puteve od 13. jula 2010. godine.

21. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 005155 10 U od 21. decembra 2012. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Ministarstva saobraćaja broj 04-14-3358/09 IK od 16. decembra 2009. godine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u predmetnoj upravnoj stvari povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, u apelaciji je zatražena i naknada nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku, imajući u vidu objektivne okolnosti (veliki broj predmeta u referatu jednog sudije), a kako je navedeno u apelaciji, te imajući u vidu činjenicu da se prema programu rješavanja starih predmeta, trenutno rješavaju predmeti iz 2009. i 2010. godine.

24. Ministarstvo saobraćaja i Direkcija za puteve su u odgovoru na apelaciju iznijeli hronologiju postupka i istakli da su njihova rješenja pravilna i zakonita. U pogledu navoda o dužini trajanja predmetnog postupka, Ministarstvo saobraćaja i Direkcija za puteve se nisu posebno izjašnjavali. V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Članak 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

26. U Zakonu o upravnim sporovima FBiH («Službene novine FBiH» broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

27. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak u međuvremenu, nakon podnošenja apelacije, okončan Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 005155 10 U od 21. decembra 2012. godine, ali da je, nezavisno od toga, predmetna apelacija u odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku bila dopustiva i u vrijeme podnošenja u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Ovo stoga što u toj fazi postupka ne postoji efektivno pravno sredstvo u pogledu apelantovog navoda o povredi dužine postupka (za razliku od prethodnih faza upravnog postupka u kojim je apelant mogao izjaviti žalbu, odnosno tužbu zbog „šutnje administracije“). Osim toga, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII.Meritum

31. Apelant navodi da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka pred upravnim organima i Kantonalnim sudom, prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Relevantni principi

34. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

35. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

Period koji se uzima u obzir

36. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni upravni postupak pokrenut 6. aprila 2005. godine, te da je prema stanju spisa pravosnažno okončan 21. decembra 2012. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine predmetnog postupka jeste šest godina i osam mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

37. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče utvrđivanja apelantovog dugovanja Direkciji za puteve (prvostepenom upravnom organu) za zakupninu za reklamne panoe, te Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom postupku.

38. U pogledu apelantovog doprinosa ukupnoj dužini postupka, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka.

39. U vezi s ponašanjem organa uprave i suda u upravnom sporu, Ustavni sud ukazuje da je postupak u predmetnoj upravnoj stvari trajao šest godina i osam mjeseci i da su u upravnom postupku pred organima uprave donesene četiri prvostepene i četiri drugostepene odluke, te da su ove odluke donošene u vrlo kratkim vremenskim periodima (od svega nekoliko mjeseci). Iz navedenog proizlazi da upravni organi nisu doprinijeli dužini predmetnog postupka.

40. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu u tri navrata vodio i upravni spor pred Kantonalnim sudom, te da su ovi postupci trajali ukupno pet godina i 11 mjeseci (jednu godinu i devet mjeseci, jednu godinu i tri mjeseca i dvije godine i 11 mjeseci). Pri tome, Kantonalni sud nije ponudio nikakve opravdane razloge za dugotrajnost upravnog spora osim što je u odgovoru na apelaciju ukazao na veliki broj neriješenih starih predmeta. S tim u vezi Ustavni sud je u ovoj odluci ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Konačno, Ustavni sud ukazuje da ni stalno vraćanje na ponovno odlučivanje prvostepenom organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava pred domaćim organima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Stoga, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Kantonalni sud.

41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

42. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

Uzimajući u obzir predmet konkretnog sudskog postupka, njegov značaj za apelanta i činjenicu da je konačna odluka donesena, te imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda vezanu za kompenzaciju u ovakvim slučajevima (vidi, npr., Odluku Ustavnog suda broj AP 2524/09 od 19. jula 2012. godine objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 26), Ustavni sud smatra da je za apelanta dovoljna satisfakcija ova odluka kojom se utvrđuje kršenje njegovih ustavnih prava.

Ostali navodi

43. S obzirom na zaključak o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak pred upravnim organima i sudom u upravnom sporu trajao šest godina i osam mjeseci, a ta dužina postupka se u cijelosti može staviti na teret Kantonalnom sudu koji nije pružio opravdane razloge za tako dugo trajanje postupka.

45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5333/10 („Europlakat“ d.o.o Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio