Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2939/10 (E. H.)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Likvidacija
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2939/10

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2939/10, rješavajući apelaciju Elvira Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Elvira Hodžića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002494 08 Gž od 28. maja 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Elvir Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Aida Smajić, advokatica iz Tuzle, podnio je 13. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 002494 08 Gž od 28. maja 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), kao učesnika u postupku, zatraženo je 28. novembra 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. decembra 2011. godine, Općinski sud 6. decembra 2011. godine, a tuženi 5. decembra 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 9. januara 2012. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 029-0 P-07-000227 od 6. decembra 2007. godine obavezan je tuženi da isplati apelantu na ime naknade štete, sa kamatama i troškovima postupka, iznose pobliže navedene u izreci presude.

7. Iz obrazloženja ove presude proizlazi da u postupku koji je prethodio njenom donošenju, među strankama nije bilo sporno da je apelant zahtjev za naknadu štete, koja je predmet tužbenog zahtjeva, prvobitno podnio DD „Bosansko-njemačkom osiguranju“ Tuzla, kod kojeg je bilo osigurano od odgovornosti vozilo kojim je njegov osiguranik izazvao saobraćajnu nezgodu u kojoj je apelant pretrpio štetu. Također, nije bilo sporno da je apelant potpisao ponuđeni sporazum o vansudskom poravnanju od 13. jula 2006. godine, da taj sporazum nije potpisalo DD „Bosansko-njemačko osiguranje“ Tuzla i da mu nije isplatilo traženu naknadu štete. Dalje, nije bilo sporno da je Agencija za nadzor osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija za nadzor) oduzela odobrenje za rad DD „Bosansko-njemačkom osiguranju“ Tuzla i da je zbog toga nad tim društvom za osiguranje pokrenut postupak posebne likvidacije, da apelant svoje potraživanje, koje je predmet tužbenog zahtjeva, nije prijavio u postupku likvidacije pokrenutom nad DD „Bosansko-njemačko osiguranje“ Tuzla, da zbog toga njegovo potraživanje nije bilo predmet razmatranja likvidacionog upravnika, niti likvidacionog sudije; da je apelant nakon otvaranja postupka posebne likvidacije nad DD „Bosansko-njemačko osiguranje“ Tuzla podnio tužbu protiv tuženog za naknadu štete, koja je bila i predmet navedenog zahtjeva podnesenog DD „Bosansko-njemačkom osiguranju“ Tuzla prije nego što je nad njim otvoren postupak posebne likvidacije, temeljeći svoj zahtjev na odredbama čl. 178, 185. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i odredbama čl. 6. i 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila). Općinski sud je također naveo da je tuženi u odgovoru na tužbu istakao da nema ovlasti da potraživanja iz odgovornosti društva u likvidaciji prizna ili ospori jer o tome odlučuje likvidacioni sudija nakon izjašnjenja likvidacionog upravnika. Tek nakon što prijavljena potraživanja prođu zakonsku proceduru, odnosno bude osporeno ili priznato i bude donesena pravosnažna odluka, u likvidacionom postupku tuženi može priznati potraživanja i isplatiti ih. Zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženi je predložio da sud apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan.

8. Općinski sud je obrazložio da je nakon ocjene provedenih dokaza zauzeo stav da je tuženi pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 29. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju određeno da će, nakon potpunog i konačnog oduzimanja odobrenja za rad, sve zahtjeve po osnovu obaveznog osiguranja motornih vozila isplatiti tuženi u skladu s članom 15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila. Općinski sud je dalje istakao da je članom 16. stav 1. alineja 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila propisano da je tuženi obavezan da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u Bosni i Hercegovini kada je protiv društva registriranog u Federaciji Bosne i Hercegovine pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza prema Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ili prema ovom Zakonu. Općinski sud je zaključio da odredbama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju i Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila nije predviđeno da ugovarač osiguranja po osnovi obaveznog osiguranja motornih vozila, u slučaju kada je društvu za osiguranje oduzeto odobrenje za rad i kada je pokrenut postupak posebne likvidacije, gubi pravo na potraživanje ukoliko nije prijavio svoj zahtjev za potraživanje u likvidacionom postupku. Stoga je Općinski sud u smislu citiranih zakonskih odredbi obavezao tuženog da isplati apelantu štetu. Visinu naknade štete je Općinski sud utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 P 002494 08 Gž od 28. maja 2010. godine usvojena je žalba tuženog i prvostepena Presuda Općinskog suda broj 029-0 P-07-000227 od 6. decembra 2007. godine je preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

10. Kantonalni sud je smatrao da je osnovan žalbeni prigovor tuženog da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tuženi pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari i da je prilikom donošenja pobijane presude prvostepeni sud zanemario sadržinu odredbe člana 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije mogao svoju odluku zasnovati samo na odredbama čl. 15. i 16. stav 1. alineja 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i odredbi člana 29. stav 4. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je tačno da je odredbom člana 15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila propisano da se obrazuje pravno lice pod nazivom Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (tuženi) i da je cilj tog fonda plaćanje odšteta, osiguranja od građanske odgovornosti koje proizlaze iz saobraćajnih nezgoda koje se dese nakon početka njegovog rada pod uvjetima propisanim članom 16. tog zakona (kakav je konkretan slučaj), na koji se poziva prvostepeni sud u razlozima pobijane presude. Kantonalni sud je dalje istakao da je odredbom člana 29. stav 4. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju propisano da će sve zahtjeve za naknadu po osnovu obaveznog osiguranja motornih vozila isplatiti Zaštitni fond nakon potpunog i konačnog oduzimanja odobrenja za rad društvu za osiguranje, a kakav je konkretna slučaj.

11. Kantonalni sud je, međutim, istakao da je Općinski sud prilikom donošenja pobijane prvostepene presude potpuno zanemario sadržinu odredbe člana 70. stav 1. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, kojom je propisana obaveza povjeriocima da prijave svoja potraživanja u slučaju pokretanja posebne likvidacije, pri čemu nisu izdvojeni ni povjerioci koji su podnijeli zahtjev za naknadu štete prije postupka posebne likvidacije, kakav je konkretan slučaj. Zbog toga je Kantonalni sud smatrao da je apelant bio obavezan da prijavi svoje potraživanje u postupku posebne likvidacije koja je otvorena nad DD „Bosansko-njemačko osiguranje“ Tuzla u likvidaciji (što je izostalo), u roku propisanom članom 70. stav 1. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, da bi u tom postupku izdejstvovao odluku likvidacionog sudije o utvrđivanju potraživanja u smislu člana 70. stav 4. navedenog zakona, prema DD „Bosansko-njemačko osiguranje“ Tuzla u likvidaciji. Ovo tim prije što i odredba člana 16. stav 4. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila, upućuje na primjenu odredaba člana 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, tako da se na konkretan slučaj ne može primijeniti samo odredba člana 29. stav 4. tog zakona zanemarujući odredbu člana 70. tog zakona. Kako je apelant propustio da prijavi svoje potraživanje u postupku posebne likvidacije koja je otvorena nad DD „Bosansko-njemačko osiguranje“ Tuzla, da izdejstvuje odluku likvidacionog sudije o utvrđivanju potraživanja ili eventualno da tužbom pred redovnim sudom utvrdi postojanje osporenog potraživanja, sud u ovom postupku nije ovlašten utvrđivati kao prethodno pitanje, da li je osnovano apelantovo potraživanje u odnosu na DD „Bosansko-njemačko osiguranje“ Tuzla, kao društvo registrirano u Federaciji Bosne i Hercegovine protiv kojeg je pokrenut postupak posebne likvidacije. Zbog toga je Kantonalni sud zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran da isplati traženu naknadu štete po osnovu obaveznog osiguranja motornih vozila, u smislu člana 29. stav 4. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju i člana 16. stav 1. alineja 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da je pogrešan zaključak Općinskog suda da nijednom odredbom Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju nije predviđeno da ugovarač osiguranja po osnovi obaveznog osiguranja motornih vozila, u slučaju kada je društvu za osiguranje oduzeo odobrenje za rad i kada je pokrenut postupak likvidacije, gubi pravo na potraživanje ukoliko nije prijavio svoj zahtjev za potraživanje u likvidacionom postupku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, što je rezultiralo donošenjem nezakonite odluke zbog koje je apelantu onemogućeno da pred sudom ostvaruje pravo na sudsku zaštitu, odnosno direktno se krše njegova prava na pravično suđenje i na imovinu. Apelant je istakao da „nije prijavio svoje potraživanje u likvidacionom postupku jer fizički nije bio prisutan u BiH zbog rada u inozemstvu u momentu kada je likvidacioni upravnik oglasom pozivao sve povjerioce da prijave svoja potraživanja.

13. Apelant ističe da je stav Kantonalnog suda proizvoljan, naročito ako se u obzir uzmu odredbe člana 939. Zakona o obligacionim odnosima čijom primjenom je, po apelantovom mišljenju, tuženom Zaštitnom fondu omogućeno da, nakon isplate štete apelantu, isplaćeni iznos potražuje u likvidacionom postupku. Apelant, također, smatra da je Kantonalni sud strogim i restriktivnim tumačenjem zakona kojima se regulira oblast osiguranja, takoda apelant gubi pravo na naknadu štete zbog toga što formalno nije prijavio svoje potraživanje u likvidacionom postupku, doveo apelanta u neravnopravan položaj u ovom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

14. Općinski i Kantonalni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da su u postupku pravilno primijenili sva pravila procesnog i materijalnog prava.

15. Tuženi se u odgovoru na apelaciju pozvao na odredbu člana 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, te ukazao da je u postupku donošenja osporene presude pravilno primijenjeno materijalno pravo i da su dati valjani razlozi za odluku.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o osiguranju o odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine FBiH“ br. 24/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 15. stav 2.

Cilj Zaštitnog fonda je plaćanje odšteta osiguranja od građanske odgovornosti koje proizilaze iz saobraćajnih nesreća koje se dese nakon početka njegovog rada u slučajevima predviđenim u članu 16. ovog zakona.

Član 16. stav 1.alineja 3 .i stav 4.

Zaštitni fond je obavezan da oštećenim stranama plaća odštetu za slučajeve smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nesrećama u BiH kada:

-je protiv društva registrovanog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza po Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ili prema ovom zakonu.

Po isplati odštete Zaštitni fond preuzima sva prava oštećenog koja proizilaze iz nesreće, prema licu koje je odgovorno za štetu ili njegovom osiguravaču, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Zaštitni fond ima privilegiju korisnika naknade predviđene u članu 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju.

17. Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju („Službene novine FBiH“, br. 24/05 i 36/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 29. stav 4.

Nakon potpunog i konačnog oduzimanja odobrenja za rad sve zahtjeve za naknadu, po osnovu obaveznog osiguranja motornih vozila, isplatit će Zaštitni fond, a sve rezerve društva bit će prenijete na Zaštitni fond u skladu sa članom 15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti.

Član 70. stav 1.

U slučaju posebne likvidacije ili stečaja društva privremeni upravnik, likvidacioni upravnik ili stečajni upravnik iz člana 69. ovog Zakona u roku od 10 dana od dana imenovanja pisanim putem pozvat će sve poznate ugovarče osiguranja i podnosioce zahtjeva za naknadu po osnovu osiguranja u cijeloj BiH, na njihovo uobičajeno mjesto prebivališta ili sjedište, da prijave svoje zahtjeve, informirajući ih o efektima posebne likvidacije ili stečaja u skladu sa odredbama čl. od 68. do 71. i člana 29. ovog Zakona. Svaki podnosilac zahtjeva po osiguranju mora biti obaviješten oglasom koji se objavljuje jednom sedmično u tri uzastopne sedmice u dvoje dnevnih novina velikog tiraža od kojih se barem jedne izdaju u mjestu sjedišta društva, a druge su finansijske novine, da prijave svoje zahtjeve sa svom odgovarajućom dokumentacijom u roku od 90 dana od datuma posljednjeg objavljivanja.

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, “Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 939. stav 1.

Isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorno za štetu.

VI.Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 P 002494 08 Gž od 28. maja 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantu je osporena odluka dostavljena 22. juna 2010. godine a apelacija je podnesena 13. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava na naknadu štete, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

27. U konkretnom slučaju apelant smatra da je Kantonalni sud pri donošenju svoje odluke pogrešno primijenio materijalno pravo, te na taj način prekršio njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

29. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno obrazložio koje je sve relevantne propise primijenio i zašto, da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je pogrešan zaključak Općinskog suda da je tuženi pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari zbog toga što je Općinski sud, prilikom donošenja svoje odluke, zanemario sadržinu odredbe člana 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju kojom je, pored obaveze likvidacionog upravnika da uputi javni poziv povjeriocima, propisana i obaveza povjeriocima da prijave svoja potraživanja u slučaju pokretanja posebne likvidacije, pri čemu nisu izdvojeni ni povjerioci koji su podnijeli zahtjev za naknadu štete prije postupka posebne likvidacije, kakav je konkretan slučaj. Stoga je Kantonalni sud smatrao da Općinski sud, kod nesporne činjenice da apelant svoje potraživanje nije prijavio u likvidacionom postupku, nije mogao svoju odluku zasnovati samo na odredbama čl. 15. i 16. stav 1. alineja 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i odredbi člana 29. stav 4. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, odnosno nije mogao izvesti zaključak da je tuženi pasivno legitimiran da apelantu isplati traženu naknadu štete, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojima je Kantonalni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud zapaža da osporena presuda u obrazloženju sadrži precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredbi Zakona o osiguranju o odgovornosti za motorna vozila i Zakona o društvima u privatnom osiguranju. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava.

30. Konačno, Ustavni sud u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje zapaža da je apelant imao mogućnost da svoj slučaj prezentira sudu i da je s punomoćnikom učestvovao u svim fazama postupka, a iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da je u odnosu na tužene bio drugačije tretiran. Dakle, nesporno je da je apelant, suprotno njegovim navodima, imao pristup sudu na dvije sudske instance, a prema stanju spisa ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica.

31. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

32. Imajući u vidu da su i navodi o povredi prava na imovinu identični navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje, te da je ocjena ovih navoda data prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda o povredi ovog prava, nije obrazložio u čemu nalazi njegovu povredu, niti je ponudio argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada apelant kao oštećeni ne postupi po pozivu likvidacionog upravnika u postupku posebne likvidacije i ne prijavi svoje potraživanje kako bi se o njemu odlučilo u postupku posebne likvidacije, te kada zbog toga drugostepeni sud preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev oštećenog prihvatajući prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog, odnosno kada u osporenoj presudi Kantonalnog suda ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a obrazloženje osporene odluke sadrži detaljne, jasne i logične razloge za odlučenje.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2939/10 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio