Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3089/10 (K. K. i D. V.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Miješanje u pravo na dom
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3089/10
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3089/10, rješavajući apelaciju Koviljke Komnenić i Desanke Vujović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Koviljke Komnenić i Desanke Vujović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09 000 692 od 13. maja 2010.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Koviljka Komnenić i Desanka Vujović (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja i drugoapelantkinja ili apelantkinje) iz Trebinja, koje zastupaju Momo Turanjanin i Dragan Škuletić, advokati iz Trebinja, podnijele su 19. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09 000 692 od 13. maja 2010. godine. Apelantkinje su, takođe, podnijele zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio preduzimanje bilo kakvih pravnih i faktičkih radnji radi iseljenja apelantkinja iz spornih stambenih prostorija i njihovog preuzimanja u posjed“ do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3089/10 od 26. januara 2012. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelantkinja za donošenje privremene mjere.
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od Opšte bolnice u Trebinju (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Doma zdravlja u Trebinju (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kao učesnika u postupku, zatraženo je 26. decembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 6. i 30. januara 2012. godine, a drugotuženi i prvotužena 20. i 23. januara 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkinjama 7. novembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Osnovni sud je Presudom broj 095-0-P-07-000-311 od 27. juna 2008. godine odbio tužbeni zahtjev apelantkinja kojim su tražile da se utvrdi da su korišćenjem bez pravnog osnova u periodu dužem od osam godina stekle trajno pravo korišćenja na dva stana na prvom spratu zgrade u Trebinju, u Ulici dobrovoljnih davalaca krvi bb, i to prvoapelantkinja na stanu površine 33,36 m² a drugoapelantkinja na stanu površine 33,89 m², bliže opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stanovi), te da su obje apelantkinje stekle pravo korišćenja zajedničkog hodnika, površine 11,62 m², što su prvotužena i drugotuženi dužni priznati i sa apelantkinjama zaključiti ugovore o zakupu spornih stanova, te im naknaditi troškove postupka.
7. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je utvrdio da je „tokom 80. godina“ u službenom krugu prvotužene, u tadašnjem Medicinskom centru u Trebinju, izgrađen objekat na sprat u kojem su se nalazili i sporni stanovi. Pored toga, utvrđeno je da su izgrađeni objekat koristile „časne sestre milosrdnice“ za vjerske i ostale potrebe, koje su u ime Rimokatoličke crkve svoju svešteničku dužnost i misiju pružanja zdravstvene pomoći pacijentima obavljale u Medicinskom centru u Trebinju, te da je u izgradnji predmetnog objekta, kao suinvestitor, učestvovala i Rimokatolička crkva. Dalje je navedeno da su časne sestre početkom 1992. godine napustile Trebinje, nakon čega su se apelantkinje, kao radnice prvotužene, uselile u sporne stanove uz usmenu saglasnost tadašnjeg direktora „dok se rat ne okonča ili ne izmijene okolnosti“. Utvrđeno je da su apelantkinje sporne stanove adaptirale i da ih koriste nesmetano od useljenja. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da predmetni objekat nije legalizovan (nema ni građevinsku, ni upotrebnu dozvolu), te da sporni stanovi nisu evidentirani u evidenciji Fonda stanovanja, odnosno bivšeg SIZ-a stanovanja Trebinje.
8. Dalje je Osnovni sud istakao da su sporni stanovi, za koje apelantkinje traže da se utvrdi njihovo pravo trajnog korišćenja kao stambenog prostora i pravo zaključivanja ugovora o njihovom zakupu, namijenjeni za vršenje službene dužnosti u bolnici. Navedeno je da je nesporno da izgrađeni objekat (u kojem se nalaze sporni stanovi) nije nikad korišćen u smislu stana, jer su prostorije u njemu služile za privremeni smještaj, odnosno za vršenje dužnosti i službe časnih sestara. Dalje je navedeno da je u zk. izvodu broj 095-0-Nar-07-000-473 od 4. aprila 2007. godine evidentno da se nepokretnost, označena kao k.č. broj 518/1, upisana u zk.uložak broj 332 k.o.Trebinje, vodi kao državna svojina sa pravom korišćenja Medicinskog centra u Trebinju sa 1/1, a da u naravi predstavlja dvorište površine 2.572 m² i da na toj nepokretnosti nije „uplanjen“ objekat u kojem se nalaze sporni stanovi, a koji je nesporno sagrađen. Stoga se, prema stavu Osnovnog suda, u konkretnom slučaju sporni stanovi, prema odredbi člana 4 tačka 3 Zakona o stambenim odnosima, ne mogu smatrati stanom, jer oni imaju faktički tretman kao namjenski, pa se na njima ne može steći stanarsko pravo u smislu odredbe člana 30 st. 2 i 7 Zakona o stambenim odnosima, a time ni trajno pravo korišćenja, kako to zahtijevaju apelantkinje. Naime, Osnovni sud je naglasio, da bi se, u smislu člana 30 Zakona o stambenim odnosima, moglo smatrati da su protekom osam godina od dana nezakonitog useljenja tuženi izgubili pravo da zahtijevaju prinudno iseljenje apelantkinja, jer su stekle trajno pravo korišćenja, neophodno je da se radi o useljenju u stan u društvenoj svojini o čemu se ne radi u konkretnom slučaju.
9. Odlučujući o žalbi apelantkinja, Okružni sud je Presudom broj 015-0-Gž-08-000 427 od 12. marta 2009. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je u cijelosti usvojio postavljeni tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da na njega nije pravilno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je naglasio da apelantkinje u spornim stanovima žive duže od 15 godina slijedom čega se te prostorije mogu smatrati stanom u smislu člana 3 Zakona o stambenim odnosima, te da one predstavljaju njihov „dom“ u smislu odredbe člana 8 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Budući da, kako je istakao Okružni sud, Evropska konvencija ima prednost u odnosu na pozitivno zakonodavstvo, to je, slijedom toga, usvojio tužbeni zahtjev apelantkinja.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-09 000 692 od 13 maja 2010. godine reviziju prvotužene usvojio i presudu Okružnog suda u odnosu na prvotuženu preinačio tako da je žalbu apelantkinja odbio i presudu Osnovnog suda potvrdio u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i dosuđeni troškovi postupka u odnosu na ovu tuženu. Istom presudom apelantkinje su obavezane da prvotuženoj naknade troškove postupka u iznosu od 1.900,00 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda, te istakao da se u reviziji osnovano ukazuje na pogrešan zaključak Okružnog suda da se sporni stanovi mogu smatrati stanom u smislu člana 3 stav 1 Zakona o stambenim odnosima s obzirom na to da je tom zakonskom odredbom propisano da se stanom smatra skup prostorija koje su namijenjene za stanovanje i koje čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz, a što sporni stanovi nesporno nemaju. Naime, Vrhovni sud je naglasio da se u konkretnom slučaju sporni stanovi, prema odredbi člana 4 tačka 3 Zakona o stambenim odnosima, ne mogu smatrati stanom, jer po svom položaju, kao prostorije u zgradi koja se nalazi u krugu bolnice u kojoj su radile apelantkinje, a prije njih i časne sestre za čije potrebe je i sagrađena sporna zgrada, imaju faktički tretman kao namjenski, pa se na njima ne može steći stanarsko pravo u smislu odredbi člana 30 st. 2 i 7 Zakona o stambenim odnosima. Dalje je Vrhovni sud istakao da, kada se uzmu u obzir nesporne činjenice da se radi o prostorijama koje su apelantkinje adaptirale kao dvije posebne jedinice, da ove prostorije imaju zajednički hodnik i ulaz unutrašnjim stepenicama koje su povezane sa prizemljem tog objekta, pogrešan je zaključak da se ove prostorije mogu smatrati stanom u smislu člana 3 stav 1 Zakona o stambenim odnosima, budući da je tom odredbom propisano da se stanom u smislu tog zakona smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje koje čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz, što sporni stanovi koje koriste apelantkinje, kako je zaključio Vrhovni sud, nemaju.
11. Prema zaključku Vrhovnog suda, pogrešan je stav Okružnog suda da se sporni stanovi, u smislu odredbe člana 8 stav 1 Evropske konvencije, mogu smatrati „domom“ apelantkinja, samo zbog činjenice da apelantkinje u njima stanju duže od 15 godina. Vrhovni sud je naglasio da u konkretnom slučaju, budući da sporni stanovi nemaju karakter stana u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima, to oni nisu podobni ni za sticanje stanarskog prava bespravnim korišćenjem više od osam godina, pa samim tim ne predstavljaju ni „dom“ u smislu Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantkinje navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje su istakle da je Vrhovni sud proizvoljno protumačio relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima. Navedena proizvoljnost se ogleda u stavu Vrhovnog suda da se sporne prostorije, prema odredbi člana 4 tačka 3 Zakona o stambenim odnosima, ne mogu smatrati stanom, jer one, po svom položaju kao prostorije u zgradi koja se nalazi u krugu bolnice u kojoj su radile apelantkinje, a prije njih i časne sestre za čije potrebe je sagrađena sporna zgrada, imaju faktički tretman kao namjenske, pa da se na njima ne može steći stanarsko pravo u smislu odredbe člana 30 st. 2 i 7 Zakona o stambenim odnosima, a time ni trajno pravo korišćenja. Apelantkinje navode da su u odgovoru na reviziju ukazale zbog čega nema mjesta ni za primjenu odredaba člana 4 stav 1 tačka 3 Zakona o stambenim odnosima, budući da tuženi u postupku nisu predložili bilo kakav dokaz da je sporni objekat predviđen njihovim opštim aktima kao namjenski, što je kao uslov za primjenu ove zakonske odredbe. Dalje, prema mišljenju apelantkinja, suštinski stav Vrhovnog suda je zasnovan i na pogrešnoj primjeni odredaba člana 3 stav 1 Zakona o stambenim odnosima i pogrešnom zaključku da se predmetne prostorije ne mogu smatrati stanom. Smatraju da je stanovište Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju ne postoje uslovi da se predmetni stanovi smatraju stanom posebno „problematično kod činjenice da voljom Osnovnog suda nije sprovedeno vještačenje vještaka građevinske struke“, kao dokaz koji bi pružio sve relevantne informacije potrebne za takvu ocjenu. Slijedeći izneseno, zaključuje se da je presuda revizionog suda u cijelosti rezultat paušalne ocjene i proizvoljnog tumačenja pozitivnih zakonskih propisa.
b) Odgovori na apelaciju
13. Osnovni sud je istakao da su navodi iz apelacije u cijelosti neosnovani zbog razloga navedenih u obrazloženju presude Vrhovnog suda.
14. Vrhovni sud je istakao da je u osporenoj presudi primijenio relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima na način koji nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
15. Drugotuženi je u svom odgovoru istakao da je k.č. broj 518/1, površine 2.572 m 2, u naravi dvorište, upisana u zk. uložak broj 332 k.o. Trebinje, kao državna svojina sa pravom korišćenja Medicinskog centra Trebinje 1/1 dijela, čiji su pravni sljednici Opšta bolnica Trebinje i Dom zdravlja Trebinje. Na toj parceli je 80. godina izgrađen objekat na sprat, koji se nalazi u bolničkom krugu, dakle, u bolničkom dvorištu, i koji nije legalizovan, a koji je služio za potrebe časnih sestara milosrdnica - Katoličke crkve koje su njegovale bolesnike u bivšem Medicinskom centru u Trebinju i koji je služio za vršenje njihove dužnosti i za njihove vjerske potrebe. Navedene prostorije se nisu vodile kao stan u evidenciji Fonda stanovanja, odnosno bivšeg SIZ-a stanovanja Trebinje. Početkom rata u Bosni i Hercegovini časne sestre su napustile Trebinje i 1992. godine u dio tog prostora, na spratu, uz usmenu saglasnost bivšeg direktora 1992. uselile su apelantkinje koje su bile u radnom odnosu u Medicinskom centru Trebinje. Apelantkinje su spratni dio objekta adaptirale tako da ga koriste kao posebne dvije cjeline od kojih svaka ima oko 33 m sa mokrim čvorom, te zajednički hodnik od oko 11 m u koji se ulazi unutrašnjim stepenicama povezanim sa prizemljem tog objekta. Iz navedenog je jasno, kako je navedeno u odgovoru, da su predmetne prostorije namjenske, jer se nalaze u službenom krugu bolnice u kojem su radile časne sestre za koje je sagrađen. Osim toga, navedene prostorije nikada nisu imale status stana koji je predviđen za dodjelu nekome od zaposlenih radnika te bolnice. Pored toga, da bi se došlo do navedenog objekta u kojem se nalaze sporne prostorije, kako je navedeno u odgovoru, mora se proći službena kapija kruga Opšte bolnice u Trebinju, pa bi u slučaju dodjele tih prostorija apelantkinjama, ulaz u krug bolnice bio dostupan svakome ko bi se pozvao da ide u posjetu apelantkinjama. Takođe, u takvoj situaciji apelantkinje bi stekle pravo na otkup navedenih prostorija, što bi dodatno iskomplikovalo situaciju i u potpunosti narušilo smisao postojanja kruga bolnice u kojem se, pored zgrada sa odjeljenjima, nalaze i ostale pomoćne prostorije u kojima se nalaze arhiva, tehničke službe, kotlovnica, kuhinja i slično, koji je ograđen visokom ogradom i apsolutno ne postoji nijedan način da se objektu pristupi bez prolaska kroz službeni krug bolnice. Takođe, navodi apelantkinja da tuženi u postupku nisu predložili bilo kakav dokaz da je sporni objekat predviđen njihovim opštim aktima kao namjenski su besmisleni, jer je navedeni objekat bivši Medicinski centar Trebinje izgradio za potrebe časnih sestara milosrdnica koje su kroz svoj „sveštenički poziv“ uz medicinsko zvanje pomagale u liječenju pacijenata u prijeratnom periodu morale biti smještene u blizini bolnice, pa je zbog takve činjenice nesporno da je taj objekat namjenski.
16. Prvotužena je u svom odgovoru istakla da se u konkretnom slučaju radi o namjenski izgrađenim prostorijama za službene potrebe a koje su apelantkinje, inače medicinske sestre, zatim koristile na osnovu usmenog odobrenja ranijeg direktora prvotužene i one su mogle samo predstavljati njihov privremeni smještaj, a ne dom u smislu člana 8 Evropske konvencije, kako to smatraju apelantkinje. Prvotužena je naglasila da je Vrhovni sud za svoje stavove iznio prihvatljive razloge, te u tom smislu i prvotužena napominje da bi bilo u potpunosti neprihvatljivo da se odredbe člana 30 st. 2 i 7 Zakona o stambenim odnosima mogu tako široko tumačiti da se njihova primjena može odnositi i na prostorije koje ne mogu biti stan u smislu propisa kojima se uređuju stvarna prava, bilo bi omogućavanje svim držaocima da zbog pasivnog ponašanja vlasnika protekom osam godina od sticanja posjeda bez pravnog osnova steknu pravo svojine na nepokretnosti u državnoj svojini.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o stambenim odnosima – prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, “Službeni glasnik RS” br. 19/93, 22/93 - ispravka, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Stanom se smatra u smislu ovog zakona skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cejlinu i imaju zaseban ulaz .
Pod pomoćnim prostorijama iz prethodnog stava podrazumijevaju se prostorije koje se dodjeljuju uz stan.
Član 4.
Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:
1) prostorije za privremeni smještaj (privremeni radnički stanovi na gradilištima, u barakama i slično);
2) prostorije za smještaj pojedinaca (hoteli, domovi za samce- „samački domovi“, domovi za studente, učenike, penzionere i slično);
3) stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrada-kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače i slično, stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično);
[...] Korisnici prostorija, odnosno stanova iz prethodnog stava stiču u njihovom korištenju samo prava utvrđena samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davatelja stana na korišćenje i prava utvrđena ugovorom.
Član 30.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
[...] Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09 000 692 od 13. maja 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelantkinje su primile 21. juna 2010. godine, a apelaciju protiv ove odluke su podnijele 19. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelantkinje osporavaju navedene presude, tvrdeći da su im njima prekršena prava iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje i pravo na dom iz čl. 6 i 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Predmetni postupak se nesporno tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelantkinja s obzirom na to da se njihov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje statusa nosioca stanarskog prava na spornim stanovima u parničnom postupku. Ustavni sud stoga ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
26. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinje problematizuju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. Ustavni sud konstatuje da je tokom postupka pred redovnim sudovima bilo sporno da li sporni stanovi, zbog njihove namjene i položaja (član 4 stav 1 tačka 3 Zakona o stambenim odnosima) i „pojma stana“ (član 3 Zakona o stambenim odnosima), spadaju u kategoriju stanova na kojima je moguće steći stanarsko pravo, što je ključno za rješenje konkretne pravne stvari. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud vrlo detaljno razmotrio sva pitanja koja apelantkinje ponavljaju u apelaciji, te da je dao veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega je utvrdio da je tužbeni zahtjev apelantkinja u odnosu na prvotuženu neosnovan, te zašto se sporni stanovi ne mogu smatrati stanom u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima. Najprije, Vrhovni sud je istakao da je među strankama nesporno da se sporni stanovi nalaze u bespravno sagrađenom objektu u službenom krugu prvotužene, u zgradi koja je izgrađena za vršenje dužnosti i „ostvarenje vjerskih potreba“ časnih sestara koje su njegovale bolesnike u MC Trebinje i koje su taj prostor napustile zbog ratnih dejstava. Stoga je, prema stavu Vrhovnog suda, nedvosmisleno da je objekat u kojem se nalaze sporni stanovi namijenjen za vršenje službene dužnosti u bolnici, a da su se apelantkinje u te prostorije uselile na osnovu usmene saglasnosti direktora prvotužene ali i to, kako je navedeno, „privremeno“. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelantkinje na predmetnim prostorijama, iako su ih koristile duže od osam godina, a za koji period tuženi nisu tražili njihovo iseljenje, nisu mogle steći stanarsko pravo u smislu odredbe člana 30 Zakona o stambenim odnosima, jer se radi o prostorijama na kojima se, u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima, ne može steći stanarsko pravo bez obzira na period korišćenja. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je naročito Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasno i logično obrazloženje o svim relevantnim činjenicama koje je zasnovano na dokazima izvedenim tokom postupka, te da u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da postoji proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi materijalnog prava (prvenstveno odredbe člana 4 stav 1 tačka 3 Zakona o stambenim odnosima).
29. Dalje, u pogledu navoda apelantkinja datuženi nisu dostavili dokaz da je objekat u kojem se nalaze sporni stanovi opštim aktom predviđen kao namjenski, Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je u više navrata razmatrao predmete u kojima je zaključio da nema proizvoljne primjene materijalnog prava u situaciji kada su sudovi utvrdili da se na stanovima koji se smatraju službenim ne može steći stanarsko pravo, odnosno ne može se ostvariti zaštita od iseljenja neprekidnim korišćenjem stana u periodu dužem od osam godina, u smislu člana 30 Zakona o stambenim odnosima, s obzirom na to da se službeni stanovi ne smatraju stanovima u smislu Zakona o stambenim odnosima (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 1912/08 od 21. jula 2010. godine i Odluka broj AP 1410/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
30. S druge strane, Ustavni sud ističe da je u određenom broju predmeta zaključio da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno zaključkom redovnih sudova da se radi o službenom stanu u situaciji kada su u toku postupka redovni sudovi utvrdili da organi davaoca stana na korišćenje nisu nikad donijeli formalnu odluku da se stan proglasi službenim, shodno članu 4 stav 3 Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano, između ostalog, da službeni stan mora posebnim aktom, odnosno odlukom proglasiti za službeni stan davalac stana na korišćenje, što je, dakle, conditio sine qua non da bi stan mogao imati status službenog stana, u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 2004/08 od 12. oktobra 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud ističe da se, za razliku od tih predmeta, u konkretnom slučaju ne može primijeniti izraženi stav. Naime, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se sporni stanovi ne nalaze u stambenoj zgradi koja je izgrađena za rješavanje stambenih potreba potencijalnih nosilaca stanarskog prava, u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima, nego da se radi o zgradi koja je izgrađena isključivo za zadovoljavanje potreba časnih sestara, pa da, slijedom toga, organ koji je raspolagao tim prostorijama nije ni imao potrebu da donosi bilo kakve akte u smislu tog zakona. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je među strankama nesporno da je Rimokatolička crkva učestvovala u sufinansiranju izgrađene zgrade za potrebe svojih časnih sestara, pa da je i sa tog aspekta upitno da li se u konkretnom slučaju radi uopšte o „društvenoj svojini“. Dalje, Ustavni sud ukazuje, a što je naglašeno i u odgovorima tuženih, da bi u konkretnom slučaju posljedica utvrđivanja statusa nosioca stanarskog prava na spornim stanovima bila da bi apelantkinje stekle mogućnost otkupa tih stanova iako iz utvrđenja redovnih sudova proizilazi da ni sama zgrada u kojoj se nalaze predmetne prostorije nije legalizovana (nema građevinsku ni upotrebnu dozvolu), te da sporni stanovi nisu evidentirani u evidenciji Fonda stanovanja. Slijedom toga, i prema mišljenju Ustavnog suda, narušio bi se smisao postojanja kruga bolnice u kojem se, pored zgrada sa odjeljenjima, nalaze i ostale pomoćne prostorije, koji je ograđen visokom ogradom i apsolutno ne postoji nijedan način da se objektu pristupi bez prolaska kroz službeni krug bolnice. Zbog navedenih razloga,Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju irelevantno što nema opšteg akta kojim se sporni stanovi „proglašavaju stambenim“, jer za to, za razliku od predmeta gdje je to propušteno da bude učinjeno, iz navedenih razloga nije ni bilo potrebno, pa da se slijedom toga stav iz navedene odluke ne može primijeniti na konkretan predmet.
31. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istakao da je pogrešan zaključak Okružnog suda da se sporni stanovi mogu smatrati stanom i u smislu odredaba člana 3 Zakona o stambenim odnosima. Pri tome Vrhovni sud je istakao da je tom odredbom propisano da se stanom u smislu tog zakona smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje koje čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz. Stoga, kako je zaključio Vrhovni sud, s obzirom na nesporne činjenice da se radi o prostorijama koje su apelantkinje adaptirale kao dvije posebne jedinice, da ove prostorije imaju zajednički hodnik i ulaz unutrašnjim stepenicama koje su povezane sa prizemljem tog objekta, sporni stanovi ne mogu biti stanovi ni u smislu ove odredbe. Slijedom toga, prema stavu Vrhovnog suda, na spornim stanovima se ne može steći stanarsko pravo, nezavisno od toga što se apelantkinje „pozivaju na pravo na 'dom'“ i primjenu odredbi člana 8 Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u svojoj odluci dao dovoljna, jasna i precizna obrazloženja svojih zaključaka, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao elementa prava na pravično suđenje. Dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na štetu apelantkinja. Takođe, Ustavni sud zapaža da osporene presude u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava - Zakona o stambenim odnosima u smislu šta se prema odredbama tog zakona smatra stanom ( član 3), odnosno koje prostorije se u smislu tog zakona ne smatraju stanom (član 4) i zašto se u okolnostima konkretnog predmeta ne može primijeniti odredba člana 30 Zakona o stambenim odnosima.
32. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju primjena materijalnog prava ne može se smatrati proizvoljnom. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
33. Apelantkinje, takođe, smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
35. Član 8 Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
36. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana ovim članom (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C).
37. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao „dom“ apelantkinja u smislu značenja stava 1 člana 8 Evropske konvencije, te da li odluka koju apelantkinje osporavaju predstavlja „miješanje“ javnih vlasti u poštivanje tog „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, takođe, mora biti formulisan s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud, Synday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A broj 30, stav 49).
38. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi, Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A broj 109, stav 46f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99). Takođe, Dom za ljudska prava je definisao domen člana 8 Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju „bespravni korisnici“, ističući da pravni odnos podnosioca prijave prema stanu nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati apelantovim domom ili ne (vidi, Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
39. Što se tiče pitanja da li se sporni stan može smatrati „domom“ apelantkinja, nesporno je da su se apelantkinje uz usmenu saglasnost direktora prvotužene uselile u te stanove 1992. godine i da su još uvijek, prema informacijama kojima raspolaže Ustavni sud, u posjedu tih stanova. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da sporni stanovi predstavljaju dom apelantkinja u smislu člana 8 Evropske konvencije, te da je osporenim odlukama izvršeno miješanje u pravo na dom apelantkinja.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba utvrditi da li je miješanje u dom apelantkinja izvršeno „u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu sa članom 8 stav 2 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je osporenim presudama, primjenom čl. 3 i 4 stav 1 tačka 3 u vezi sa članom 30 st. 2 i 7 Zakona o stambenim odnosima, odbijen postavljeni tužbeni zahtjev. Osnovni i Vrhovni sud su utvrdili da sporni stanovi spadaju u kategoriju tzv. namjenskih stanova, dakle, stanova koji su vezani za vršenje službene dužnosti i koji se ne smatraju stanom, te, stoga, apelantkinje na predmetnim prostorijama, iako su ih koristile više od osam godina, a za koji period tuženi nisu tražili njihovo iseljenje, nisu mogle steći stanarsko pravo u smislu odredbe člana 30 Zakona o stambenim odnosima. Dakle, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantkinja, redovni sudovi su se pozvali na odredbe Zakona o stambenim odnosima kojima je, između ostalog, regulisano pitanje sticanja stanarskog prava. Odredbama čl. 3 i 4 Zakona o stambenim odnosima je precizirano šta se podrazumijeva, odnosno šta se ne podrazumijeva pod pojmom stan. Redovni sudovi su tokom postupka nesporno utvrdili da su se apelantkinje na osnovu usmene saglasnosti tuženog uselile u sporne stanove, te da se takav prostor ne može smatrati stanom u smislu odredbe člana 3 Zakona o stambenim odnosima. Prema tome, suština problema je u činjenici da se stanarsko pravo ne može steći na namjenskim službenim stanovima, pa su redovni sudovi zaključili da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ni odredba člana 30 Zakona o stambenim odnosima na koju su se apelantkinje pozivale.
41. Dakle, miješanje u dom apelantkinja je zasnovano na zakonu, jer se radi o stanovima na kojima se po sili zakona ne može steći stanarsko pravo. Ustavni sud podsjeća na to da je Zakon o stambenim odnosima donesen prije skoro 40 godina, da se odredba člana 4 ovog zakona nije mijenjala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe zakona dovoljno jasne i precizne u smislu određivanja šta se smatra stanom, te prava i obaveze nosioca stanarskog prava. Stoga, Ustavni sud nalazi da su predmetni zakoni „primjereno pristupačni“, te da su apelantkinje bile „upućene na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet“ u smislu da su sporni stanovi u kategoriji stanova na kojima se ne može steći stanarsko pravo, tzv. namjenski stanovi, vezani za vršenje službene dužnosti. S obzirom na to da je zgrada u kojoj su sporni stanovi izgrađena za potrebe časnih sestara, proizilazi da ne postoji osnov po kojem bi apelantkinje, kao zaposlenice tuženih, u skladu sa članom 4 stav 3 imale pravni osnov za korišćenje spornih stanova.
42. Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u dom apelantkinja, na osnovu navedenih zakonskih odredbi, proporcionalno zakonitom cilju kojem se teži i koji je njima propisan, a to je uvođenje pravne discipline u međusobne odnose fizičkih i pravnih lica, kao i legalizacija dugogodišnjeg faktičkog odnosa koji nakon proteka određenog vremenskog roka treba da postane pravni odnos. Međutim, u konkretnom slučaju je utvrđeno da apelantkinje, iako koriste sporne stanove, nisu mogle da regulišu svoj status na tim stanovima, jer se ti stanovi ne mogu smatrati stanom na kojem se može steći stanarsko pravo u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima. Pri tome Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak vodio po tužbi apelantkinja za utvrđenje da su stekle stanarsko pravo, te da niko u postupku nije problematizovao pitanje daljnjeg korišćenja predmetnih prostorija od apelantkinja u smislu eventualnog zahtjeva za njihovo iseljenje, što ide u prilog zaključku da na apelantkinje osporenim odlukama nije stavljen pretjeran teret. Pri tome Ustavni sud ukazuje, budući da je u postupku nesporno utvrđeno da je izgradnju objekta u kojem se nalaze sporni stanovi, sufinansirala i Rimokatolička crkava, da je slijedom toga, nezavisno od činjenice što taj objekat nije legalizovan, upitno i da li se u konkretnom slučaju radi o društvenoj svojini.
43. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u dom apelantkinja proporcionalno zakonitom cilju, što se u ovom slučaju ogleda u nemogućnosti da se apelantkinjama dopusti da steknu određeno pravo zbog činjenice da su sporni stanovi faktički namjenski stanovi, odnosno prostorije izgrađene u krugu bolnice za specifične potrebe časnih sestara, vezane za obavljanje njihove tačno određene službe.
44. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede prava apelantkinja na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
45. Imajući u vidu da su i navodi o povredi prava na imovinu identični navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje i prava na dom, te da je ocjena ovih navoda data prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje i prava na dom, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navode apelantkinja u vezi sa navodima o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud dao jasne, argumentovane i precizne razloge o primjeni relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima.
47. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštivanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 stav 2 Evropske konvencije u slučaju kada je osporenom odlukom odbijen tužbeni zahtjev apelantkinja za sticanje stanarskog prava na spornim stanovima. Naime, ta odluka je donesena u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i predstavlja mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu uz uspostavljenu proporcionalnost između interesa apelantkinja i interesa društvene zajednice.
48. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić