Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2279/10 (R. G.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2279/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2279/10, rješavajući apelaciju Rajka Goranovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Goranovića podnesena zbog neizvršenja odluke Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica broj R-513-513-1/1-01-342-340/05 od 14. septembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Rajko Goranović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zlatibora, kojeg zastupa Dobrilo Vasković iz Zlatibora, podnio je 11. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja odluke Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj R-513-513-1/1-01-342-340/05 od 14. septembra 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. i 18. jula 2011. godine i 4. aprila 2012. godine.
2. Apelant je 16. oktobra 1998. godine CRPC podnio zahtjev za povrat stana u Sarajevu – Novo Sarajevo, ulica braće Vujičić broj 3, sprav VI, površine 72 m² (sada: ulica Malta broj 3/VI; u daljnjem tekstu: sporni stan).
3. Odlukom CRPC broj 513-513-1/1 od 2. septembra 2003. godine potvrđeno je da je apelant bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu.
4. Odlukom CRPC broj R-513-513-1/1-01-342/04 od 9. aprila 2005. godine usvojen je zahtjev Federalnog Ministarstva odbrane i Ibrahima Ljubovića (korisnika predmetnog stana) za preispitivanje odluke CRPC broj 513-513-1/1 od 2. septembra 2003. godine, odluka iz 2003. godine je stavljena van snage i odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed.
5. Odlukom CRPC broj R-513-513-1/1-01-342-340/05 od 14. septembra 2006. godine usvojen je apelantov zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPC broj R-513-513-1/1-01-342/04 od 9. aprila 2005. godine i odluka CRPC iz 2005. godine je stavljena van snage.
6. Apelant je Službi za stambene i komunalne poslove, poslove obnove razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) podnio zahtjev za izvršenje odluke CRPC broj R-
513-513-1/1-01-342-340/05 od 14. septembra 2006. godine.
7. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) je 21. januara 2008. godine Upravnom odjeljenju Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) podnijela tužbu protiv odluke CRPC broj R-513-513-1/1-01-342-340/05 od 14. septembra 2006. godine. Predmetna tužba je zavedena pod poslovnim brojem S1 3 U 000800 08 Fp.
8. Služba je zaključkom broj 05-23-1075/10 od 24. juna 2010. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša broj 25-31-3470-E/2010 od 8. novembra 2010. godine, prekinula postupak koji je apelant pokrenuo radi izvršenja odluke CRPC iz 2006. godine, zbog rješavanja prethodnog pitanja, odnosno do okončanja upravnog spora po tužbi Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. U zaključku je određeno da će prekid postupka trajati dok se pravosnažno ne potvrdi navedena odluka CRPC, odnosno preispita njena izvršnost. Služba se u obrazloženju predmetnog zaključka pozvala na odredbu člana 142. Zakona o upravnom postupku, ("Službene novine F BiH" broj 2/98 i 48/99), kojim je regulisano, da ako organ koji vodi postupak, naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cijelinu za čije rješenje je nadležan sud ili koji drugi organ (prethodno pitanje) ono može pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi; o prekidu postupka donosi se Zaključak protiv kojeg je dopuštena posebna žalba osim ako je Zaključak donio prvostepeni organ.
9. Iz navoda u apelaciji proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog neizvršenja odluke CRPC iz 2006. godine. Apelant „moli Ustavni sud da sa svojim uticajem i intervencijom učini da se navedena odluka od 14. septembra 2006. godine preko nadležnih upravnih organa izvrši shodno Zakonu o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve u zakonskom roku“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda odnosi na neizvršenje CRPC odluke, kojom je apelantu priznat status nosioca stanarskog prava na stanu bliže označenom u navedenoj odluci. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Služba zaključkom broj 05-23-1075/10 od 24. juna 2010. godine prekinula postupak koji je apelant pokrenuo radi izvršenja odluke CRPC iz 2006. godine, zbog rješavanja prethodnog pitanja – tužbe koju je Vlada FBiH podnijela Upravnom odjeljenju Suda BiH protiv odluke CRPC čije izvršenje apelant traži. Postupajući po žalbi, Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša je rješenjem broj 25-31-3470-E/2010 od 8. novembra 2010. godine odbilo apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja. Prema informacijama Službe od 29. novembra 2013. godine, apelant nije podnio tužbu i pokrenuo upravni spor protiv prethodno navedenog rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša, iako je to mogao učiniti u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o upravnim sporovima.
13. Dakle, apelant je u smislu člana 18. Zakona o upravnom sporu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 9/05), mogao tužbom pokrenuti upravni spor radi poništenja rješenja drugostepenog upravnog organa, a koje pravo nije iskoristio, zbog čega, neiscrpljivanjem pravnih lijekova, nije došao do konačne odluke u svom slučaju. Tužba kojom se pokreće upravni spor, radi poništenja drugostepenog upravnog akta je djelotvoran pravni lijek jer daje ovlaštenje redovnom sudu da ispita odluku organa uprave u činjeničnom i pravnom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1385/08 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Propuštanjem pokretanja upravnog spora protiv konačnih odluka organa uprave apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačnih odluka koje bi mogle biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić