Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4421/13 (S. R.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4421/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj u 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP 4421/13, rješavajući zahtjev Snježane Radovanović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Snježane Radovanović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Snježana Radovanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Višegrada, koju zastupa Gordana Mitrović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 29. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 91 0 P 002163 12 Rev od 20. avgusta 2013. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio iseljenje“ apelantice iz predmetnog stana, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 P 002163 08 P od 12. juna 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužioca „Željeznice RS“ a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da se otkaže Ugovor o zakupu stana broj 1301/03 od 7. oktobra 2003. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o zakupu) koji su zaključili tužilac kao zakupodavac i apelantica kao zakupac i da se apelantica obaveže da, sa svim licima i stvarima, iseli iz stana koji koristi a koji se nalazi u Višegradu u ul. Kozačka broj 5. (u daljnjem tekstu: predmetni stan) te da predmetni stan preda na raspolaganje tužiocu.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je tužilac, Odlukom broj 3114/03 od 12. marta 2003. godine, apelantici dodijelio na korištenje predmetni stan - kao kadrovski, a nakon toga da je Rješenjem broj 3976/03 od 31. marta 2003. godine, apelantici dodijelio predmetni stan sa obavezom da se po useljenju u stan zaključi ugovor o zakupu, koji je zaključen 7. oktobra 2003. godine i ovjeren u sudu OV 1395/03 od 4. decembra 2003. godine. U ugovoru o zakupu je određeno da se zaključuje na neodređeno vrijeme, te da prestaje na način propisan Zakonom o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZOPDS). Osim toga, ugovorom je određeno da se apelantica obavezuje da zakupninu plaća na račun Fonda stanovanja RS. Nadalje je utvrđeno da je 24. decembra 2008. godine, generalni direktor tužioca, donio Odluku broj II-2-1-34401-1/08 kojom je poništio odluku o dodjeli kadrovskog stana na korištenje apelantici iz razloga što apelantica nije uposlena kod tužitelja. Apelanticin prigovor na tu odluku je 18. februara 2009. godine, odbijen. Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 90. tužiočevog Pravilnika o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da preduzeće može davati u zakup stanove radnicima i trećim licima, a da će u tom slučaju, posebnim ugovorom regulisati međusobna prava. Prema ocjeni Osnovnog suda predmetnim ugovorom o zakupu, tužilac i apelantica su ugovorili da ugovor prestaje na način propisan ZOPDS-om, a kako tužilac, tokom postupka nije dokazao, a što je bio dužan u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da postoji jedan od slučajeva taksativno nabrojanih u članu 42. ZOPDS-a,to je njegov tužbeni zahtjev neosnovan.

4. Okružni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 91 0 P 002163 09 Gz od 27. aprila 2010. godine, žalbu tužioca uvažio, Presudu Osnovnog suda broj 91 0 P 002163 08 P od 12. juna 2009. godine ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da je Osnovni sud propustio da utvrdi da li su pri zaključivanju ugovora o zakupu predmetnog stana, povrijeđene odredbe člana 37. stav 1. ZOPDS-a kojima je propisano da se ugovori o zakupu neotkupljenih državnih stanova zaključuju sa nosiocima stanarskog prava. Stoga je, prema stavu Okružnog suda, u ponovnom postupku potrebno utvrditi da li je apelantica bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u momentu zaključivanja ugovora o zakupu.

5. Osnovni sud je nakon ponovno provedenog postupka, donio Presudu broj 91 0 P 002163 10 P 2 od 11. novembra 2010. godine, kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužioca. Osnovni sud je istakao da nije sporno da apelantica nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, prema stavu Osnovnog suda ta činjenica ne utječe na odlučivanje o konkretnom sporu. S tim u vezi, Osnovni sud je citirao odredbe člana 37. st. 1. i 2. ZOPDS-a te istakao da iz odredbi stava 2. tog člana proizilazi da se ugovor o zakupu može zaključiti i sa licem koje nije steklo uslove za otkup stana a nije sporno da stan može otkupiti samo nosilac stanarskog prava. Slijedom toga, Osnovni sud je zaključio da apelantica nema svojstvo zakonitog nosioca stanarskog prava ali da ima pravni osnov za korištenje stana a to je ugovor o zakupu. Također, Osnovni sud je ukazao i na odredbe člana 59. stav 1. ZOPDS-a kojim je propisano da se stanovi koji nisu dodijeljeni na korištenje do stupanja na snagu tog zakona, daju u zakup po opštem aktu pravnog lica a da je u Pravilniku koji je tužilac donio 2000. godine, u članu 90. propisano da tužilac može davati u zakup raspoložive stanove kako radnicima tako i trećim licima ako stan nije dodijeljen na korištenje.

6. Okružni sud je Presudom broj 91 0 P 002163 11 Gz od 30. avgusta 2012. godine, žalbu tužioca odbio i Presudu Osnovnog suda broj 91 0 P 002163 10 P 2 od 11. novembra 2010. godine potvrdio. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da se u potpunosti slaže sa stavom Osnovnog suda u pogledu primjene materijalnog prava i odlučenjem u predmetnoj pravnoj stvari.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 91 0 P 002163 12 Rev od 20. avgusta 2013. godine, reviziju tužitelja uvažio i presudu Okružnog suda preinačio na način da je žalba tužioca usvojena i Presuda Osnovnog suda broj 91 0 P 002163 10 P 2 od 11. novembra 2010. godine, preinačana na način da se tužbeni zahtjev tužioca u cijelosti usvaja. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda, te da je Okružni sud u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke tog prvostepenog suda. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, drugostepena odluka je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi je navedeno da je odredbama člana 6. stav 1. Pravilnika koji je donesen 21. jula 2000. godine i koji je stupio na snagu „narednog dana od dana donošenja“ (č1an 146.), propisano je da pravo na rješavanje stambenih potreba u smislu pravilnika imaju „svi radnici koji su u radnom odnosu u preduzeću“, „radnici čija prava iz radnog odnosa miruju ili imaju status radnika na čekanju“ (stav 2.) i „penzionisani radnici i članovi uže porodice umrlog radnika“(stav 3.). Odredbama člana 74. stav 1. Pravilnika, propisano je da se kadrovskim stanovima smatraju svi stanovi Zajedničkih poslova preduzeća u kojima su stanovali radnici ŽTP koji su obavljali poslove u radnoj zajednici, kao i stanovi u kojima su stanovali radnici društva sa ograničenom odgovornošću, izuzev OŠV, a prema članu 75. Vrhovni sud je istakao da iz sadržaja navedenih odredbi, jasno proizlazi da se kadrovski stanovi mogu dodjeljivati, pod određenim uslovima, samo onim licima koja imaju svojstvo radnika tužioca.

8. S tim u vezi je navedeno da među strankama nije sporno da apelantica, u vrijeme donošenja odluke o dodjeli kadrovskog stana na korištenje (12. marta 2003. godine), rješenja o dodjeli stana na korištenje (31. marta 2003. godine) i zaključenja ugovora o zakupu stana (7. oktobra 2003. godine), nije bila u radnom odnosu kod tužioca. Naime, navedeno je da iz sadržaja radne knjižice apelantice slijedi da je u vremenu od 8. oktobra 2001. do 31. decembra 2003. godine bila zaposlena u AD "Metalac" iz Višegrada, a u zahtjevu za dodjelu stana koga je podnijela tužiocu 19. februara 2003. godine, sebe označava kao "bivšeg radnika". Prema tome, dodjela spornog stana na korištenje uslijedila je nakon stupanja na snagu ZOPDS (stupio na snagu 28. jula 2001. godine), koji u članu 59. stav 1. propisuje da se stanovi koji nisu dodijeljeni na korištenje do stupanja na snagu ovog zakona, daju u zakup na osnovu postojećeg opšteg pravnog akta pravnog lica iz člana 13. stav 1. tog zakona. Dakle, davanje stana u zakup podrazumijeva sprovođenje procedure od strane davaoca stana na korištenje (vlasnika), koja mora biti u skladu sa njegovim opštim aktom kojim je regulisano pitanje rješavanja stambenih odnosa unutar tog pravnog lica. U konkretnom slučaju, tužilac je sporni stan, kao kadrovski, dodijelio apelantici, suprotno Pravilniku jer ona, obzirom da nije bila radnik tužioca, nije ispunjavala uslove za njegovu dodjelu.

9. Dalje je navedeno da je tužilac rješenje o dodjeli stana od 31. marta 2003. godine poništio, a nakon što je to rješenje postalo konačno i pravosnažno, otpao je pravni osnov koji je bio temelj za zaključenje ugovora o zakupu spornog stana, pa je, time, kakao je zaključio Vrhovni sud, prestao da važi i sam ugovor o zakupu, zbog čega je apelantica u obavezi da sporni stan preda tužiocu u posjed. Po ocjeni Vrhovnog suda, pogrešno je pozivanje nižestepenih sudova na odredbu člana 90. Pravilnika, kao osnova za odbijanje zahtjeva, kojom je propisano „da tužilac može davati raspoložive stanove koji su slobodni u zakup radnicima i trećim licima, ukoliko stan nije dodjeljen na korištenje“. Ovo stoga, jer je predmetni stan dodijeljen kao stan posebnog statusa, tj. kao kadrovski stan a ne kao stan koji je služio za rješavanje stambenih potreba ostalih radnika, koji ne spadaju u kategoriju deficitarnih kadrova preduzeća.

10. Apelantica smatra da su joj odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 6. i

8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantica smatra da su Osnovni i Okružni sud, za razliku od Vrhovnog suda, pravilno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, apelantica je ponovila činjenično utvrđenje te citirala dijelove odluka Osnovnog suda i Okružnog suda te istakla da su ti sudovi detaljno obrazložili, krećući se u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, svoje odluke. Međutim, prema stavu apelantice, Vrhovni sud je pogrešno utvrdio da su ispunjeni uslovi za raskid ugovora o zakupu budući da nisu ispunjeni uslovi propisani ZOPD-a. Ističe da se Vrhovni sud nije kretao u okvirima postavljenog tužbenog zahtjeva. Osim toga, apelantica navodi da je 30. avgusta 2013. godine zaprimila pismeno od tužioca u kojem se od nje traži da iseli iz predmetnog stana, ali i da nema saznanja da je u međuvremenu pokrenut postupak pred nadležnim sudom za njeno iseljenje ali da iz tih razloga predlaže da Ustavni sud donese Privremenu mjeru kojom će zabraniti njeno iseljenje iz predmetnog stana do okončanja postupka po apelaciji.

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom sudskih postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

13. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da iz navoda apelacije proizilazi da apelantica osim zahtjeva da Ustavni sud odlukom o privremenoj mjeri odloži njeno prinudno iseljenje iz predmetnog stana do donošenja odluke o apelaciji, ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je donošenje privremene mjere neophodno u interesu stranaka ili vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odnosno da bi ne donošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogle otkloniti, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da navodi apelantice o kršenju ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4421/13 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio