Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4690/13 (H. M.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4690/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP 4690/13, rješavajući zahtjev Hakije Mehovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Hakije Mehovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Hakija Mehović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vahidin Kadić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. novembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 009895 12 KŽ od 20. septembra 2013. godine i S1 2 K 009895 12 K od 20. maja 2013. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje izrečene mu kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 009895 12 K od 20. maja 2013. godine apelant je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH) i krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH. Apelantu je za djelo iz člana 195. utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina a za krivično djelo iz člana 371. kazna zatvora u trajanju od jedne godine pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i 10 mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru a koje je precizirano u presudi. Presudom je, shodno odredbama člana 195. stav 4. KZ BiH, apelantu izrečena i mjera sigurnosti oduzimanja predmeta koji su bili upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za učinjenje krivičnih djela a koji su precizirani u presudi. Presudom je apelant obavezan na naknadu troškova krivičnog postupka te je određeno da će o njihovoj visini Sud BiH donijeti posebno rješenje nakon pribavljanja potrebnih podataka.

3. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno: da je apelant u periodima preciziranim u presudi, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, organizirao grupu ljudi u koju su pristupili Muhidin i Halil Kulovac radi neovlaštene međunarodne kupoprodaje, prijenosa i prodaje opojne droge „skunk“, [koja je Konvencijom o psihotropnim supstancama iz 1971. godine i Rješenjem o popisu opojnih droga („Službeni list RBiH“ br. 2/02 i 13/94) proglašena opojnom drogom čiji je promet zabranjen u skladu sa odredbama Zakona o prodaji i prometu opojnih droga („Službeni list RBiH“ br. 2/02 i 13/94) i Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga („Službeni glasnik BiH“ broj 8/06)] sa područja Kosova u BiH; da su, nakon što je apelant od njemu poznatog lica sa Kosova nabavio veću količinu predmetne droge koju je držao u svom ugostiteljskom objektu „Dolina mira“ u Sarajevu, u ukupnoj težino od 2.776 grama, Muhidin i Halil Kulovac tu drogu preuzeli i prodali je prikrivenom istražitelju kodnog naziva „Ivica“ na području Sarajeva, za iznos od 7.200,00KM, te nakon toga i količinu od 4.296 grama za iznos od 1.200 eura po kilogramu; da je navedenu drogu težine 4.296 kg svojim vozilom preciziranim u presudi, prevezao do tržnog centra „WISA“ u Sarajevu gdje ju je predao prikrivenom istražitelju „Ivici“ nakon čega su i apelant i Muhidin i Halil Kulovac lišeni slobode te da je u vrijeme i na mjestu preciziranim u presudi, apelant bez prethodno pribavljenog odobrenja, nabavio i držao oružje i municiju detaljno precizirane i opisane u presudi.

4. Sud BiH je naveo da je, imajući u vidu sve navedeno, zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja bića krivičnih djela koja su mu stavljena na teret te da iz načina na koji je apelant preduzimao krivične radnje nesporno proizlazi njegov umišljaj, svijest o protivpravnom i neovlaštenom postupanju. Sud BiH je istakao da navedeno znači da je apelant radnje činio svojom voljom i sa ciljem da prenosom i daljnjim prometom opojnim drogama pribavi materijalnu korist kao i da je bio svjestan da drži oružje i municiju čije držanje građanima uopšte nije dozvoljeno. Navedeno je da je prilikom odmjeravanja kazni taj sud uzeo u obzir sve okolnosti kako olakšavajuće tako i otežavajuće koje su precizirane u presudi te je apelantu izrekao kaznu kao u dispozitivu smatrajući se će se vrstom i visinom izrečene kazne postići svrha i specijalne i generalne prevencije.

5. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Apelacionom odjelu Suda BiH koji je presudom broj S1 2 K 009895 12 KŽ od 20. septembra 2013. godine žabu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu uz obrazloženje da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima apelanta, na osnovu izvedenih dokaza pravilno utvrdio činjenice i na temelju savjesne ocjene dokaza dovodeći ih u vezu sa odbranom apelanta, izveo pravilne zaključke o počinjenju krivičnih djela koja sustavljena na teret apelantu i o njegovoj krivici za šta je dao iscrpne i uvjerljive razloge i pri tom primjenio relevantne zakonske propise.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju zbog pogrešne ocjene dokaza i korištenja nedopuštenih dokaza (iskaza anonimnog svjedoka-prikrivenog policijskog istražitelja koji je apelanta, prema njegovim navodima navodio na izvršenje djela iako je to svim standardima prava na pravično suđenje zabranjeno) i pogrešnoj primjeni materijalnog prava pogotovo u odnosu na visinu izrečene kazne zatvora jer, kako apelant navodi, nikada niko nije osuđen na zatvorsku kaznu od pet godina zbog trgovanja lakim drogama. Apelant smatra i da osporene presude ne sadrže zadovoljavajuće obrazloženje u pogledu zaključaka o počinjenim djelima kao i da mu je pravo na odbranu prekršeno time što je u postupku korišten njegov iskaz dat prilikom lišenja slobode. Zbog navedenih činjenica kao i zbog toga što bi njegovim odlaskom na izdržavanje izrečene kazne zatvora nastala nesaglediva štetna posljedica za apelanta, apelant traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo odnosno privremeno obustavilo izvršenje kazne zatvora koja mu je izrečena.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje kao i navod da bi njegovim odlaskom na izdržavanje kazne nastale nesagledivo štetne posljedice za apelanta (pri tom ne precizirajući o kakvim se posljedicama radi), predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera („Službeni glasnik BiH“ br. 13/05, 53/07 i 97/07) reguliše i postupak odlaganja izvršenja kazne zatvora (član 118.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnost koju je imao na raspolaganju prema citiranim odredbama navedenog Zakona. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4690/13 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio