Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4923/13 (M. F.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4923/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-4923/13, rješavajući zahtjev Miralema Ferhatovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Miralema Ferhatovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Miralem Ferhatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 2. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Pr 049489 13 Pžp od 18. oktobra 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Pr 049489 13 Pr od 28. juna 2013. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se „neće izvršavati“ pravosnažno rješenje Općinskog suda koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
3. Općinski sud je rješenjem broj 33 0 Pr 049489 13 Pr od 28. juna 2013. godine apelanta oglasio odgovornim da je radnjama bliže opisanim u izreci rješenja počinio prekršaje iz člana 3. stav 1. tač. 2. i 15. Zakona o javnom redu i miru, pa mu je, shodno navedenim zakonskim odredbama izrečena novčana kazna u iznosu od po 150,00 KM za svaki od počinjenih prekršaja, odnosno jedinstvena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. U obrazloženju rješenja je ukazano da je apelant u toku postupka negirao da je u označeno vrijeme i mjestu u alkoholisanom stanju upravljao putničkim vozilo kada je, zbog „nesporazuma u saobraćaju“ sustigao vozilo kojim je upravljao M.B., iz kojeg su izašli N.O. koji je držao drvenu motku i njegovi drugovi, da je fizički nasrnuo na vozača M.B., u čemu je spriječe od N.O. koji ga je tom prilikom udario u nadlakticu, a nakon čega je apelant udario jedanput vozača M.B. Nadalje, u obrazloženju rješenja je ukazano da je na temelju iskaza svjedoka A.F. pouzdano utvrđeno da se inkrimisani događaj odigrao na način, u mjestu i u vrijeme kako je utvrđeno izrekom rješenja. Općinski sud je iskaz ovog svjedoka o suštinskom dijelu događaja ocijenio određenim, kategoričnim i uvjerljivim, zbog čega ga je i prihvatio kao dokaz o odlučnim činjenicama. Nadalje, ukazano je da iskaz ovog svjedoka nije doveden u pitanje ni čitanjem materijalnih dokaza: potvrde o privremenom oduzimanju predmeta izdate od PU Živinice, ispisom iz alkometra, te uvidom i čitanjem svojeručno napisanih i potpisanih izjava lica S.Š., M.F., M.B. i N.O. Na osnovu navedenog Općinski sud je na nesporan način utvrdio da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret i za koji je i oglašen krivim.
4. Kantonalni sud je rješenjem broj 33 o Pr 049489 13 Pžp od 18. oktobra 2013. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je ukazano da je apelant podnio žalbu u kojoj ne navodi niti jedan od žalbenih razloga iz člana 61. Zakona o prekršajima FBiH, kao i da sadržaj žalbe nije bio u skladu sa članom 60. istog zakona. Najzad, ukazano je da se apelantovi žalbeni navodi nisu odnosili na zakonom propisane žalbene razloge po kojim bi sud u drugostepenom postupku mogao odlučivati. Nadalje, neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer apelant u žalbi nije istakao niti jedna od zakonom propisanih razloga na osnovu kojih bi se žalba mogla preispitati, a iz osporenog rješenja proizilazi da je prvostepeni sud pravilno cijenio dokaze.
5. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije. Apelant je istakao da je povrijeđen i član II Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Zakona o prekršajima, te Zakona o krivičnom postupku. Apelant navodi da obrazloženje osporenog prvostepenog rješenja uopšte ne sadrži iskaz svjedoka A.F., niti je njegov iskaz cijenjen pojedinačno i uvezi sa drugim dokazima, kao i da nema obrazloženja i razloga zbog čega se ovaj iskaz prihvata. Shodno navedenom, po apelantovom mišljenju nema ni razloga o odlučnim činjenicama a zbog čega ovo rješenje nije moguće ni ispitati. Pri tom, apelant tvrdi da ovaj svjedok uopšte nije bio očevidac događaja, niti je učestvovao u istom kao i da je ovo bio „glavni dokaz“ za utvrđivanje njegove odgovornosti. Nadalje, apelant navodi da se iz osporenih rješenja ne može zaključiti da li je oglašen odgovornim zbog alkoholiziranog stanja, odnosno na koji način je ovo stanje uticalo na njegovu uračunljivost. Apelant ističe da se iz potvrde o oduzimanju predmeta vidi da je on bio napadnut, da ovo sud uopšte nije cijenio, pa se po njegovom mišljenju postavlja pitanje da li je postupao u nužnoj odbrani. Nadalje, apelant ukazuje da je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka podnesen i protiv N.O., da je zastupnik PU Živinice ostao u cijelosti pri ovom zahtjevu ali da postupak nije vođen i protiv N.O., niti u osporenom prvostepenom rješenju stoji da je postupak protiv njega obustavljen. Nadalje, apelant ističe da je drugostepeni sud odbio njegovu žalbu iako je ista bila izjavljena „zbog svih razloga“ sa obrazloženjem da nije sadržala žalbene razloge. Apelant tvrdi da to nije tačno i da je u žalbi naveo zbog čega je izjavljena, a u prilog čega je dostavio uz apelaciju i njenu kopiju. Po apelantovom mišljenju ovim mu je povrijeđeno pravo na efektivan pravni lijek jer je Kantonalni sud odbio razmotriti njegovu žalbu i cijeniti pravilnost osporenog rješenja.
6. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da smatra da su osporena rješenja nezakonita, ali pošto su pravosnažna i izvršna, uveden je u registar kazni, pa s obzirom na broj predmeta i dužinu postupka pred Ustavnim sudom, obzirom „da ima potrebu“ registrovati vozilo, pribaviti lične dokumente, zahtjev za donošenje privremene mjere smatra opravdanim.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
9. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, iz apelantovih navoda u suštini proizlazi da traži da se naloži privremeno brisanje novčane kazna koja mu je izrečena u pravosnažno okončanom prekršajnom postupku i kao takva upisana u Registar novčanih kazni, zbog čega, u skladu sa članom 80. Zakona o prekršajima, dok ne bude plaćena, predstavlja, pored ostalog, prepreku za registraciju motornog vozila ili produženje registracije, kao i za izdavanje ili produženje važnosti vozačke dozvole. Pri tom, apelant ne navodi na koji način uslijed ovih zakonom utvrđenih posljedica po njega može nastupiti neotklonjiva šteta i u čemu se ona ogleda, odnosno zbog čega bi donošenje privremene mjere predstavljalo jedini način da se eventualna spriječi nastupanje štete. Ustavni sud ukazuje da apelantovi argumenti koji se tiču merituma zahtjeva tj. njegovih tvrdnji da su osporena rješenja nezakonita i da su mu u postupku povrijeđena garnatovana prava ne mogu biti prihvaćeni kao argument za donošenje privremene mjere. Ovo iz razloga što bi na taj način Ustavni sud prejudicirao ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da je predmetna apelacija podnesena protiv odluka kojima je utvrđena prekršajna odgovornost apelanta i izrečena mu prekršajne sankcije, a koje Ustavni sud tek treba da razmatra u redovnom postupku ispitivanja dopustivosti i merituma predmetne apelacije, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić