Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1013/11 (R. I. i S. S.,S. Š.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1013/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1013/11, rješavajući apelacije Rame Isaka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ramo Isak i Sulejman Spahić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 021721 10 Kž od 14. januara 2011. godine;
Sead Šabić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 014549 11 Kž od 15. aprila 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1013/11 Ramo Isak i Sulejman Spahić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Ramo Ajkić, advokat iz Zenice, podnijeli su 28. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 021721 10 Kž od 14. januara 2011. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni krivim za krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa su im izrečene uslovne osude tako što je prvoapelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine po pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo, dok je drugoapelantu utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine po pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Naime, Kantonalni sud je istakao da je i po mišljenju tog suda prvostepena presuda imala sasvim pouzdan osnov da iz izvedenih dokaza, nasuprot tvrdnjama žalbe izvede konačan, pravilan i pouzdan zaključak da su se u radnjama apelanata, kako su opisane u izreci osporene presude, stekla sva bitna obilježja krivičnog djela za koje su optuženi, te oglašeni krivim i izrečena im krivičnopravna sankcija.
2. AP-2792/11 Sead Šabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 8. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 014549 11 Kž od 15. aprila 2011. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine po pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da po ocjeni tog suda prvostepeni sud nije počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka obzirom da je pobijana presuda dala valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, kao i da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, pa stoga ne postoje ni povrede krivičnog zakona u postupanju prvostepenog suda, a time ni u pravnoj kvalifikaciji ponašanja apelanta onako kako je opisano u izreci presude, te oglašavanja apelanta krivim za konkretno krivično djelo.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1013/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić