Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1349/11 (Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1349/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1349/11, rješavajući apelacije Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004685 10 Gž od 28. januara 2011. godine;

Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 004157 09 Rev od 18. januara 2011. godine;

Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 022764 10 Rsz od 10. marta 2011. godine;

Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 006899 08 Rsz od 17. februara 2011. godine;

Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000985 08 Gz od 23. marta 2011. godine;

Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000983 08 Gz od 23. marta 2011. godine;

Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 002017 10 Rev od 5. maja 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1349/11 Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine, podnio je 21. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004685 10 Gž od 28. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime razlike regresa za godišnji odmor, na ime neisplaćene jubilarne nagrade i na ime neisplaćenog dijela naknade za topli obrok, dok je tužitelj odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva na ime regresa. U toku postupka je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno činjenično stanje i primijenjene relevantne odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor).

2. AP-1581/11 Apelant je 4. aprila 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 004157 09 Rev od 18. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade plaće. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelju pravosnažnom presudom utvrđeno da mu je nezakonito prestao radni odnos, te naloženo apelantu da tužitelja vrati na posao i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je stoga tužitelj imao pravo na plate za sporni period i da nije prošao apsolutni rok zastare, jer je tužba za isplatu plate podnesena 16. marta 2005. godine, a apelant nije postupio po pravosnažnoj presudi i nije tužitelja vratio na posao, niti mu isplatio plate za sporni period.

3. AP-1583/11 Apelant je 4. aprila 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 022764 10 Rsz od 10. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tužiteljevo pravo na 18 mjeseci staža osiguranja za svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na službi u određenom periodu, dok je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev i apelant obavezan da tužitelju uplati pripadajuće doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje iz plaće i na plaću na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem i uplatu razlike manje uplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. U toku postupka je apelant obavezan na uplatu doprinosa na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem i razliku doprinosa, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, koji je obračunat u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama.

4. AP-2055/11 Apelant je 12. maja 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 006899 08 Rsz od 17. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i apelant obavezan da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime neisplaćenih plata i regresa, te je predmet u dijelu tužbenog zahtjeva radi isplate otpremnine na ime odlaska u penziju ukinut i vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U toku postupka je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrđeno da tužitelju pripadaju naknade plaća i regresa, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), Kolektivnog ugovora i Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika Federalnog ministarstva odbrane i drugih tijela federalne uprave (u daljnjem tekstu: Uredba). U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na otpremninu na ime odlaska u penziju, zaključeno je da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plaće, jer navedena Uredba nije bila na snazi u vrijeme upućivanja tužitelja u penziju.

5. AP-2172/11 Apelant je 23. maja 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000985 08 Gz od 23. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena a djelomično odbijena tužiteljeva tužba radi isplate na ime dijela i cijelih plaća. U toku postupka je proveden dokazni postupak i utvrđeno činjenično stanje, te primijenjene relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima, odnosno, Zakona o radu, pri čemu se vodilo računa o odredbama Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO-u.

6. AP-2173/11 Apelant je 23. maja 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000983 08 Gz od 23. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime plaća, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenog dijela plate. U toku postupka je proveden dokazni postupak i utvrđeno činjenično stanje, te djelomično usvojen tužbeni zahtjev u skladu sa odredbama člana 164. Zakona o radnim odnosima, u vezi sa čl. 68. i 69. Zakona o radu.

7. AP-2538/11 Apelant je 22. juna 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 002017 10 Rev od 5. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime razlika plata, naknade plate za korištenje godišnjeg odmora

– razlike regresa, razlike naknade toplog obroka, jubilarne nagrade i dnevnica za službena putovanja. U toku postupka je utvrđeno da je tužiteljeva tužba osnovana u skladu sa relevantnim odredbama Pravilnika o plaćama i drugim primanjima pripadnika Vojske FBiH, Zakona o radu, Zakona o radnim odnosima i Uredbe.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1349/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1349/11 (Federacija Bosne i Hercegovine… | Sudska praksa | Aktio