Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-15/11 (V. M.,B. M.,J. M.,I. G.,P. Č.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-15/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-15/11, rješavajući apelacije Veselka Miličevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Veselko Miličević, protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 V 005598 10 Gž od 23. novembra 2010. godine;
Bariša Mihaljević, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 V 004092 10 Rev od 5. oktobra 2010.
godine;
Jela Mihaljević, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 V 004053 10 Rev od 7. decembra 2010. godine;
Ivan Grubišić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 V 003772 10 Rev od 3. marta 2011. godine;
Pemba Čaušević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 004653 09 Rev od 3. augusta 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-15/11 Veselko Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić Mostar, podnio je 4. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 V 005598 10 Gž od 23. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu i drugim protivnicima predlagatelja je određena naknada na ime umanjenja tržišne vrijednosti za nepotpuno izvlaštenu nekretninu, u određenom novčanom iznosu, u skladu sa suvlasničkim dijelovima, te je odbijen preostali dio opredijeljenog zahtjeva za naknadu preko dosuđenog iznosa. U toku postupka je na temelju provedenih dokaza utvrđena i dosuđena naknada apelantu i ostalim protivnicima predlagatelja zbog umanjenja tržišne vrijednosti nekretnine, zbog ustanovljenja služnosti, u skladu sa čl. 46., 53. i 56. Zakona o eksproprijaciji.
2. AP-600/11 Bariša Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 9. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 V 004092 10 Rev od 5. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je utvrđena naknada za eksproprisanu nekretninu i obavezana Općina Livno da mu isplati određene novčane iznose na ime eksproprisane nekretnine i naknade na ime ograde. U toku postupka je visina naknade utvrđena na osnovu podataka o prometnoj vrijednosti nekretnina, o čemu se izjasnio vještak, i na osnovu podataka o zaključenim sporazumima o određivanju naknade koje je zaključila većina stranaka (član 80. stav 2. ranijeg Zakona o eksproprijaciji, odnosno, član 64. važećeg Zakona o eksproprijaciji).
3. AP-1048/11 Jela Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnijela je 4. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 V 004053 10 Rev od 7. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantici je utvrđena naknada za eksproprisanu nekretninu i obavezana Općina Livno da joj isplati određene novčane iznose na ime eksproprisane nekretnine i naknade za uništenu ogradu. U toku postupka je utvrđeno da su predmetne nekretnine predstavljale građevinsko zemljište za koje se naknada u slučaju eksproprijacije određuje u novcu prema tržišnoj cijeni takvog zemljišta.
4. AP-1728/11 Ivan Grubišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rastovače, kojeg zastupa Semir Guzin, advokat iz Zajedničke advokatske kancelarija Kebo & Guzin Mostar, podnio je 14. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 V 003772 10 Rev od 3. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je određena naknada na ime umanjenja tržišne vrijednosti za nepotpuno izvlaštenu nekretninu, u određenom novčanom iznosu, te je odbijen apelant sa preostalim dijelom opredijeljenog zahtjeva za naknadu preko dosuđenog iznosa. U toku postupka je utvrđeno činjenično stanje i primijenjene odredbe čl. 46., 53. stav 1. i člana 56. Zakona o eksproprijaciji, te dosuđena tržišna vrijednost za djelomično eksproprisanu nekretninu imajući u vidu utvrđeni procent umanjenja vrijednosti nekretnine od 50% i strukturu zemljišta.
5. AP-3449/11 Pemba Čaušević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Rogatice, koju zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnijela je 31. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 004653 09 Rev od 3. augusta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba kojom je tražila da joj tuženi plati određeni novčani iznos na ime naknade za izgubljenu dobit radi nekorištenja eksproprisanih nekretnina. U toku postupka je utvrđeno da je sudskom odlukom koja je postala pravosnažna prije stupanja na snagu važećeg Zakona o eksproprijaciji, pravosnažno odlučeno o naknadi za eksproprisane nekretnine, pa stoga, saglasno odredbi člana 76. stav 2. važećeg Zakona o eksproprijaciji, koji je trenutno bio na snazi i na temelju kojeg je apelantica i tražila naknadu izgubljene koristi za eksproprisanu nekretnine, o apelantičnom tužbenom zahtjevu se nije moglo suditi primjenom navedenog Zakona.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-15/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić