Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1519/11 (Z. G., A. M., D. M. i A. P.,R. K.,R. V.,J. V. i F. D.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1519/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1519/11, rješavajući apelacije Zejne Goletić i drugih na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zejna Goletić, Azra Mujić, Dijana Mukača i Alma Polutan, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 000599 09 REV od 20. januara 2011. godine;

Rasim Kovačević, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 020770 11 GZ od 3. marta 2011. godine;

Rajko Vuković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000726 11 REV od 28. aprila 2011. godine;

Jasmina Voloder i Fikret Demirović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000497 10 REV od 5. aprila 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1519/11 Zejna Goletić, Azra Mujić, Dijana Mukača i Alma Polutan (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Fojnice, koje zastupa Faruk Ćosović advokat iz Visokog, podnijele su 1. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 000599 09 REV od 20. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im tuženi „Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar isplati novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete u vidu duševnih bolova koje su apelantice pretrpjele zbog povreda supruga jednog od apelantica i oca apelantica usljed saobraćajne nesreće koju je skrivio osiguranik tuženog. U postupku je utvrđeno da su apelantice u konkretnom slučaju tzv. posredni oštećenici, tj. bliski srodnici oštećenih koji su u predmetnoj saoraćajnoj nesreći zadobili teške tjelesne ozljede, ali budući da kod oštećenih nije utvrđen visoki stepen invalidnosti, apelanticama ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete u smisli člana 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO).

2. AP-2212/11 Rasim Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, podnio je 26. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 020770 11 GZ od 3. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Unsko-sanski Kanton isplati novčani iznos na ime naknade nematerijlane štete za pretrpjele duševne bolove zbog umanjene opće životne aktivnosti i pretrpjele fizičke bolove nastele usljed apelantovog hapšelja od strane pripadnika kantonalne policije. U postupku je utvrđeno da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja budući da je šteta nastala u oktobru 1996. godine, za čije počinioce je apelant odmah saznao, a apelant je tužbu sudu podnio u decembru 2000. godine, tj. po proteku zakonskog roka od tri godine.

3. AP-2748/11 Rajko Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Gradiške, podnio je 8. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000726 11 REV od 28. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Republika Srpska-Vojska Republike Srpske isplati novčani iznos na ime naknade nematerijlane štete za pretrpjele fizičke bolove, strah i pretrpjele duševne bolove zbog umanjene opće životne aktivnosti nastele usljed ranjavanju u toku izvršavanja borbenih zadataka u julu 1995. godine. U postupku je utvrđeno da je u konkretno slučaju nastupila zastara potraživanja, budući da se štetni događaj dogodio u julu 1995. godine, te da je rok zastarjelosti počeo da teče nakon okončanja ratnog stanja (19. juna 1996. godine), a apelant je tužbu sudu podnio u 12. jula 1999. godine, odnosno nakon isteka subjektivnog roka od tri godine propisanog odredbom člana 376. stav 1. ZOO.

4. AP-2752/11 Jasmina Voloder i Fikret Demirović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Idriz Kamenica advokat iz Sarajeva, podnijeli su 8. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000497 10 REV od 5. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi Federacija Bosne i Hercegovine i D.H. solidarno isplate novčani iznos na ime naknade materijalne štete na ime troškova sahrane njihove majke S.D., kao i da im tuženi solidarno naknade nematerijalnu štetu zbog pretrpjelih duševnih bolova zbog smrti njihove majke, dok je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da im tuženi isplate novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete u vidu pretrpjelih duševnih bolova zbog teškog ranjavanja njihovog oca A.D. 1994. godine od strane drugotuženog D.H. U odnosu na odbijajući dio presude, u postupku je utvrđeno da kod oca apelanata nije utvrđen invaliditet većeg stepena, niti je on pretrpio tjelesna oštećenja tako da mu je narušeno zdravlje u toj mjeri da nije sposoban samostalno obavljati osnovne životne funkcije, pa apelantima ne pripada pravo na naknadu navedene nematerijlane štete u skladu sa odredbama člana 201. stav 3. ZOO. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1519/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1519/11 (Z. G., A. M., D. M. i A. P.,R… | Sudska praksa | Aktio