Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1523/11 („Marmex“ d.o.o. Sarajevo,R.S.,Z. V.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1523/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1523/11, rješavajući apelacije "Marmex" d.o.o. Sarajevo i drugih., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Marmex“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PS 018654 08 PZ od 18. januara 2011. godine;
R.S. protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 MAL 011617 11 GŽ od 13. aprila 2011. godine;
Zoran Višekruna protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000121 09 REV od 14. aprila 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1523/11 „Marmex“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Ethem Veledar, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PS 018654 08 PZ od 18. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi naknadi materijalnu štetu. Naime, tuženi je u žalbi na prvostepenu presudu istakao: da su tuženi i „Glock-sigurnost“ d.o.o. Sarajevo zaključili policu osiguranja od profesionalne odgovornosti 10. oktobra 2005. godine pod brojem 02316; da radovi koje su obavljali zaposlenici osiguranika tuženog na objektu tužitelja ne spadaju u profesionalnu djelatnost te firme; da je zaposlenik osiguranika tuženog upravljao viljuškarom protivno odredbama Zakona o zaštiti na radu, tj. nije posjedovao certifikat izdat od strane nadležnog organa da je osposobljen za upravljanje viljuškarom, pa da zbog toga ne postoji obaveza tuženog na naknadu štete. Smatra se da se u ovom slučaju radi o ugovornom odnosu između tužitelja i osiguranika tuženog za obavljanje poslova koji nisu pokriveni polisom osiguranja od profesionalne odgovornosti pa je očigledan nedostatak pasivne legitimacije na strani tuženog, što potvrđuje i izvod iz sudskog registra iz kojeg se vidi da navedena firma nije registrovana za obavljanje te vrste djelatnosti.
Kantonalni sud je u presudi, između ostalog, naveo:“ Prema stanju spisa firma „Glock-sigurnost doo Sarajevo je po narudžbi tužitelja vršila postavljanje uređaja za video nadzor tako što je radnik ove firme koristeći viljuškar tužitelja oštetio mermerne ploče tužitelja obavljanjem navedenih radova, da je firma „Glock-sigurnost doo Sarajevo zaključila sa tuženim polisu osiguranja broj 02316 od 10. oktobra 2005. godine iz djelatnosti osiguranika. Imajući u vidu navedene činjenice ovaj sud je zaključio da ne postoji odgovornost tuženog za naknadu materijalne štete tužitelju nastale navedenim radnjama zaposlenika firme „Glock-sigurnost doo Sarajevo. Ovo radi toga jer tužitelju nije pričinjena šteta od strane tuženog nego od izvođača radova, što znači da je tužitelj imao pravo da naknadu pričinjene štete traži od izvođača radova, a ne od tuženog kao osiguravača, bez obzira na činjenicu da je osiguranik tuženog zaključio polisu osiguranja iz djelatnosti. Tuženi, u smislu odredaba Zakona o obligacionim odnosima, ne može biti odgovoran za naknadu sporne štete bilo po osnovu objektivne odgovornosti ili po osnovu krivice. Prema tome, osnovani su žalbeni prigovori da tuženi u ovom sporu nije pasivno legitimisan i da iz tih razloga tužbeni zahtjev valja odbiti kao neosnovan“
2. AP-2395/11 R.S. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Maglaja, koju zastupa Eldin Bašić, advokat iz Maglaja, podnijela je 9. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 MAL 011617 11 GŽ od 13. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tužena obaveže da joj naknadi materijalnu štetu zbog neizvršenja sudskog rješenja kojim je tuženoj naloženo da izvrši prijenos novčanih sredstava sa transakcijskog računa izvršenika na račun apelantice. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da predmetni izvršni postupak nije okončan, te da se tek sa njegovim okončanjem može utvrđivati postojanje i visina štete nastale uslijed nepostupanja tužene u konretnom slučaju u smislu odredbe člana 175. Zakona o izvršnom postupku FBiH.
3. AP-2971/11 Zoran Višekruna (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 21. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000121 09 REV od 14. aprila 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. avgusta 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi naknade materijalnu štetu po osnovu njihovog nesavjesnog korištenja prava, odnosno zloupotrebom procesnih ovlaštenja, u drugom vanparničnom i parničnom postupku, kao i po osnovu bespravnog korištenja određenih nekretnina. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da su tuženi zloupotrebom procesnih ovlaštenja u drugim sudskim postupcima namjerno prouzrokovali štetu apelantu, koja se ogleda u troškovima kojima je apelant bio izložen radi financiranja tih postupaka. S tim u vezi je zaključeno da apelant nije dokazao da je u radnjama tuženih došlo do umanjenja apelantove imovine ili sprečavanja njenog povećanja. U odnosu na drugi zahtjev iz tužbe je zaključeno da je sporna nekretnina u suvlasništvu apelanta i tuženih i da su tuženi imali pravo na suposjed i iskorištavanje stvari srazmjerno svom dijelu, te je stoga neosnovan apelantov prigovor da je na strani tuženih došlo do neosnovanog bogaćenja u smislu odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima. Također je konstatovano da je pravni osnov korištenja sporne imovine od strane tuženih sadržan u odredbi člana 14. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1523/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić