Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1569/11 (O. R. i A. P. i „TOURIST COMPANY“ d.o.o. Laktaši)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1569/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, upredsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, sastavu: u predmetu broj AP-1569/11, rješavajući apelacije Ostoje Ristića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ostoja Ristić, protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 Pr 013323 10 Pzp od 17. januara 2011. godine;
Alma Poturović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 147996 11 Pzp od 15. marta 2011. godine;
„TOURIST COMPANY“ d.o.o. Laktaši , protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 Pr 004007 10 Pžpr od 4. aprila 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1569/11 Ostoja Ristić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, koju zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnio je 4. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 Pr 013323 10 Pzp od 17. januara 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 29. stav 2. i člana 19. stav 2. Zakona o graničnoj kontroli, pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM. U toku postupka je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključeno da je apelant počinio predmetne prekršaje, te nakon ocjene svih okolnosti na apelantovoj strani u smislu odredbe člana 10. stav 2. Zakona o prekršajima Republike Srpske, apelantu izrečena novčana kazna.
2. AP-1776/11 Alma Poturović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zaim Poturović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 147996 11 Pzp od 15. marta 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je proglašena odgovornom zbog prekršaja iz člana 109. stav 1. Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovine, pa joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 50,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da nigdje u Zakonu o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine nije propisano da ovlašten organ kao svog svjedoka nije mogao pozvati ovlašteno lice zaposleno u navedenom organu. S tim u vezi, obrazloženo je da su upravo uposlenici ovlaštenog organa, na osnovu čijeg zahtjeva ili prekršajnog naloga se pokreće prekršajni postupak, i to najčešće sama fizička lica kao službene osobe koje su izdale prekršajni nalog, svjedoci koje najčešće poziva ovlašteni organ.
3. AP-2337/11 „TOURIST COMPANY“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 Pr 004007 10 Pžpr od 4. aprila 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 15. augusta i 31. decembra 2012. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 33. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM, dok je prekršajni postupak zbog istog prekršaja protiv odgovornog lice u apelantu obustavljen zbog zastarjelosti vođenja prekršajnog postupka. U toku postupka je utvrđeno da nije nastupila zastarjelost vođenja prekršajnog postupka u odnosu na apelanta, te da je Republička uprava za inspekcijske poslove Banjaluka bila nadležna za kontrolu zakonitosti obavljanja linijskog prevoza, s obzirom na član 38. stav 1. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prevozu. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1569/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić