Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1718/11 („Univerzum“ AD Banjaluka,Z. S.,D. K.,E. H.,S. B., V. Š., Đ. Č. i S. H.-S.,Lj. P.,I. R.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1718/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1718/11, rješavajući apelacije „Univerzum" AD Banja Luka i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Univerzum“ AD Banja Luka, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 026146 10 GZ od 18. januara 2011. godine;

Z. S., protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 RS 003887 06 RSŽ od 12. aprila 2011. godine;

D. K., protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033901 09 REV od 13. aprila 2011. godine;

Edib Hasanić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 045051 10 REV od 12. aprila 2011. godine;

Saima Bajraktarević, Vahida Šajković, Đevada Čelebić i Saliha Haračić-Suljić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006212 10 REV od 31. maja 2011.

godine;

Lj. P., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 028116 11 RSZ od 22. juna 2011. godine;

Ilija Rajić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 036064 11 RSŽ od godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1718/11 „Univerzum“ AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banjaluke, podnio je 13. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 026146 10 GZ od 18. januara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 1. augusta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu apelant, kao poslodavac, isplati naknade na ime otpremnine, doprinose za slučaj nezaposlenosti, te doprinose iz Fonda PIO RS za periode i u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude, dok je u odnosu na isplatu neisplaćenih plaća tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, a u odnosu na isplatu doprinosa za Fond PIO RS preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbačen. U postupku je utvrđeno da iz izvedenih dokaza nesporno proizilazi da je tužitelju, koji je bio zaposlenika apelanta 17 godina, prestao radni odnos zbog ekonomskim i organizacionih razloga, zbog čega mu pripada pravo dosuđene naknade. Također je utvrđeno da tužitelju ne pripada pravo na iplatu plaće za traženi period od maja 2005. do maja 2006. godine jer u tom periodu tužitelj nije radio kod apelantana, kao i da mu ne pripada pravo na isplatu doprinosa za Fond PIO RS preko dosuđenog iznosa, jer su navedena potraživanja zastarjela.

2. AP-2735/11 Z. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, koju zastupa Sanel Sarhatlić advokat iz Sanskog Mosta, podnijela je 7. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 RS 003887 06 RSŽ od 12. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati razliku naknada za prevoz na posao i sa posla za periode i u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude, dok je odbijen kao neosnovan dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj tuženi isplati naknade na ime neisplaćenih plaća za 2004. i 2005. godinu. U postupku je utvrđeno da, budući da je apelantica radila kod tuženo sa punim radnim vremenom, prema odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, pripada joj pravo na naknadu troškova prevoza. Također je utvrđeno da apelantica nije dokazala da joj je u spornim periodima tuženi isplaćivao manji iznos plaća u odnosu na druge službenike organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, niti to proizilazi iz Ugovora o radu koji je apelantica zaključila sa tuženim.

3. AP-2791/11 D. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Ognjen Tadić advokat iz Laktaša, podnio je 11. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033901 09 REV od 13. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je kao neblagovremena i nedopuštena apelantova tužba koju je podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa, tj. vraćanja na posao i isplate plaća za period od 1998. godine do povratka na posao. U postupku je utvrđeno da je apelant, kojem je 1998. godine prestao radni odnosu u Ministarstvu odbrane Republike Srpske na poslovima zamjenika ministara, prije obraćanja sudu nije iskoristio svoje zakonsko pravo ostvarivanja interne zaštite kod poslodavca podnošenjem prigovora protiv odluke o prestanku radnog odnosa, pa je u tom smislu njegova tužba nedopuštena, a osim toga, iako mu je radni odnos prestao u aprilu 1998. godine, apelant je tužbu podnio u septembru 1999. godine, tj. po proteku više od godine dana od prestanka radnog odnosa, pa bi njegova tužba, i da je dozvoljena, bila neblagovremena.

4. AP-2887/11 Edib Hasanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Enis Muhamedović advokat iz Maglaja, podnio je 15. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 045051 10 REV od 12. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati nesiplaćene plaće za 2001. godinu i regres za period od 1999. do 2002. godine. U postupku je utvrđeno da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, jer je odredbama člana 106. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine propisano da potraživanja iz radnog odnosa zastarjevaju protekom roka od tri godine od dana dospjeća potraživanja, a apelant je podnio tužbu radi isplate spornih potraživanja u julu 2007. godine, tj. nakon isteka pomenutok roka od tri godine.

5. AP-2900/11 Saima Bajraktarević, Vahida Šajković, Đevada Čelebić i Saliha Haračić-Suljić (u daljnjem tekstu: apelantice) sve iz Kaknja, koje zastupa Alica Zećo advokat iz Mostara, podnijele su 18. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006212 10 REV od 31. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica koje su tražile da im tuženi, Kantonalna administratvina služba Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, isplati razliku plaće i doprinose za PIO u periodima i iznosima bliže navedenim u dipozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelanticama, kao bivšim zaposlenicama Društvenog fonda za PIO BiH, nakon ujedinjavanja sa tuženim, isplaćivana plaća u skladu sa ranije zaključenim ugovorima o radu sa Društvenim fondom za PIO BiH, koji su u skladu sa odredbama člana 105. Zakona o radu preneseni na novog poslodavca-tuženog, a koji u spornom periodu nisu bili izmijenjeni, niti su apelantice zaključile nove ugovore sa tuženim, sve do donošenja opštih akata novoformiranog Federalnog zavoda za PIO/MIO, pa su neosnovani njihovi navodi da im je tuženi u spornom periodu trebao isplaćivati plaće kao zaposlenicima tuženog.

6. AP-3618/11 Lj. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin advokatice iz Čitluka, podnijela je 12. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 028116 11 RSZ od 22. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi Hercegovačko-neretvanski kanton isplati naknade za ishranu, prevoz i regres, te nakandu na ime povećanja plaće po osnovu rezultata rada za periode i u iznosima bliže navedenim u dipozitivu presude, dok je odbijen kao neosnovan dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu manje isplaćenih plaća za period od juna 2007. do aprila 2008. godine. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, u postupku je utvrđeno da je apelantici u spornom periodu isplaćivana plaća u skladu sa Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je prema ocjeni vještaka ekonomske struke, a koji je sud prihvatio, povoljiniji za apelanticu, te da su neosnovane apelantičinine tvrdnje da joj je isplaćivana plaća u manjem iznosu ispod minimalne plaće.

7. AP-3743/11 Ilija Rajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sesar-Ćurić-Miletić Z.O.U. advokati iz Mostara, podnio je 23. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 036064 11 RSŽ od 10. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati plaće za januar i februar 2001. godine i regres za 2000. i 2001. godinu. U postupku je utvrđeno da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, jer je odredbama člana 106. Zakona o radu propisano da potraživanja iz radnog odnosa zastarjevaju protekom roka od tri godine od dana dospjeća potraživanja, a apelant je podnio tužbu radi isplate spornih potraživanja u novembru 2007. godine, tj. nakon isteka pomenutok roka od tri godine Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1718/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1718/11 („Univerzum“ AD Banjaluka,Z. S.,D… | Sudska praksa | Aktio