Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1719/11 (F. K.,S. D.,B. G.,A. G.,K.M. i B.M.,N. H.,A. P.,B. V. i M. H.,H. G.,R. V.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1719/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine u predmetu broj AP-1719/11, rješavajući apelacije Fikreta Kličića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Fikret Kličić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001989 09 Rsz od 8. februara 2011. godine;
Ante Ćavar, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev- 4/11 od 22. marta 2011. godine;
Sandra Dukić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 038884 10 Gž od 31. marta 2011. godine;
Božica Gutić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000279 09 Rev od 22. marta 2011. godine;
Avdija Grba, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž- 15/11 od 24. februara 2011. godine;
K.M. i B.M., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 006304 09 Gž od 27. aprila 2011. godine;
Nail Horman, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 044025 09 Rsz od 27. augusta 2010. godine;
Aleksandar Pejčić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004587 11 Gž od 2. juna 2011. godine;
Bato Vukojević i Mirsad Hasanović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 003362 10 Gž od 24. maja 2011. godine;
Hurem Gračanin, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000116 09 Rev od 19. aprila 2011.
godine;
Radica Vukoja, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 036233 10 Rsž od 21. juna 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1719/11 Fikret Kličić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 11. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001989 09 Rsz od 8. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja o raspoređivanju namještenika općinskog načelnika Općine Cazin od 20. januara i 20. februara 2003. godine, te da se tužena obaveže da ga vrati na radno mjesto vozača i uspostavi mu stanje radnog odnosa kakvo je bilo prije donošenja odluke od 20. januara 2003. godine, kao i da mu isplati određeni novčani iznos na ime dospjelih, a neisplaćenih plata za određeni vremenski period, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud u predmetnoj pravnoj stvari potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i dao argumentovane razloge o svakoj odlučnoj činjenici, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtjev apelanta odbio u cijelosti.
2. AP-1885/11 Ante Ćavar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnio je 22. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-4/11 od 22. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže da ga vrati na posao na radno mjesto referenta i da mu isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju presude je navedeno da reviziono vijeće potvrđuje stanovište nižestepenih sudova, da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa, jer su pravosnažnoću rješenja tužene od 24. februara 2005. godine, prestale obaveze tužene prema apelantu koji više nije imao radnopravni status zaposlenika tužene na neodređeno vrijeme.
3. AP-2338/11 Sandra Dukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 4. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 038884 10 Gž od 31. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tužena obaveže da joj isplati naknadu plata, zatim da joj isplati regres za 2005. godinu i prvu polovinu 2006. godine, kao i otpremninu, te da izvrši uplatu doprinosa Fondu PIO, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Predmetnu odluku, Okružni sud je donio u smislu člana 118. stav 2. Zakona o radu-prečišćeni tekst (ranije član 105. stav 2. Zakona o radu).
4. AP-2381/11 Božica Gutić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnijela je 6. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000279 09 Rev od 22. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se ponište odluka tuženog o otkazu ugovora o radu od 8. februara 2007. godine i odluka od 2. marta 2007. godine, zatim, da se tuženi obaveže da joj isplati plate i ostala primanja u skladu sa njenom višom stručnom spremom, te da joj na ime naknade nematerijalne štete, uslijed psihičkog zlostavljanja i ponižavanja, sa ciljem ugrožavanja ugleda, časti, dostojanstva i integriteta na radu, isplati određeni novčani iznos. Naime, Vrhovni sud je istakao da su, s obzirom na to da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan, pa je stoga sudio tako što je odbio isti, a što je drugostepeni sud prihvatio i potvrdio prvostepenu presudu, odluke nižestepenih sudova pravilne.
5. AP-2555/11 Avdija Grba (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Sanela Mujarić i Almir Gagula, advokati iz Sarajeva, podnio je 22. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-15/11 od 24. februara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 27. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio poništenje rješenja tužene od 28. decembra 2007. godine i 6. marta 2008. godine, te utvrđenje prava na naknadu troškova prevoza na posao i sa posla, kao i obavezivanje tužene da mu isplati navedene naknade, u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude je konstatovano da je prvostepeni sud, cijeneći nesporne činjenice među parničnim strankama i utvrđenje o karakteru prevoza putnika na relaciji Počitelj-Čapljina-Grabovina, prema ocjeni drugostepenog vijeća, utvrdio sve relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenom zahtjevu i donio pravilnu i zakonitu odluku.
6. AP-2610/11 K.M. i B.M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Ilijaša, koje zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 24. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 006304 09 Gž od 27. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev drugoapelanta kojim je tražio isplatu plate za mjesec februar 2001. godine i regresa za 1999. i 2000. godinu, u određenim novčanim iznosima, kao i tužbeni zahtjev prvoapelanta za isplatu regresa za 1999. i 2000. godinu, u određenim novčanim iznosima, sve pobliže precizirano u izreci drugostepene presude. Predmetnu odluku, Kantonalni sud je donio u smislu člana 106. Zakona o radu.
7. AP-2758/11 Nail Horman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Rasim Radovović, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 044025 09 Rsz od 27. augusta 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati plate za mjesece februar i mart 2001. godine i regres za 2002. godinu, u određenim novčanim iznosima, pobliže preciziranim u izreci drugostepene presude. Kantonalni sud je donio predmetnu odluku u smislu člana 106. Zakona o radu.
8. AP-2854/11 Aleksandar Pejčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinje, kojeg zastupaju Sanela Mujarić i Almir Gagula, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004587 11 Gž od 2. juna 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 28. jula 2011. godine i 27. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio poništenje rješenja tužene od 27. decembra 2007. godine i 5. marta 2008. godine, te utvrđenje prava na naknadu troškova prevoza na posao i sa posla, kao i obavezivanje tužene da mu isplati navedene naknade, u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud, cijeneći nespornu činjenicu među parničnim strankama o teritorijalnoj pripadnosti mjesta smještaja i mjesta rada apelanta, koja udaljenost je veća od dva kilometra, utvrdio relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, na koje je primijenio odredbe člana 75. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine i čl. 26., 46. i 47. Pravilnika o platama i drugim naknadama profesionalnih vojnih lica na službi u MO i OS BiH, te donio pravilnu i zakonitu odluku.
9. AP-3004/11 Bato Vukojević i Mirsad Hasanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Suad Kumrić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 22. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 003362 10 Gž od 24. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da im na ime neisplaćenog dijela otpremnine prilikom odlaska u penziju isplati određene novčane iznose. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom materijalnog prava, odbio predmetni tužbeni zahtjev apelanata, te se pri tome pozvao na odgovarajuće norme materijalnog prava.
10. AP-3389/11 Hurem Gračanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Ibrahim Kadić advokat iz Velike Kladuše, podnio je 23. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000116 09 Rev od 19. aprila 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 2. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta za utvrđenje da je nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa apelantu sa danom 30. septembra 1993. godine, odnosno odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se vrati na posao dostavljača, ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj školskoj spremi, stečenom radnom iskustvu i preostaloj radnoj sposobnosti, zatim, da se tužena obaveže i plati mu naknadu štete po osnovu neisplaćenih plata, te da plati odgovarajuće doprinose za PIO na utvrđeni lični dohodak apelanta za vrijeme nezakonitog otkaza, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Predmetna odluka je donesena u smislu člana 103. Zakona o radu, koji se primjenuje na osnovu člana 54. tog Zakona, te člana 96. stav 2. Zakona o radu.
11. AP-3686/11 Radica Vukoja (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijela je 16. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 036233 10 Rsž od 21. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tužena obaveže da joj isplati na ime neisplaćenih plaća za mjesece januar i februar 2001. godine i regresa za 2000., 2001. i 2002. godinu određeni novčani iznos, pobliže preciziran u izreci prvostepene presude. Naime, Kantonalni sud je donio predmetnu odluku u smislu člana 106. Zakona o radu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1719/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić