Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-175/11 (G. K.,T. Č.,D. J.,S. M.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-175/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-175/11, rješavajući apelacije Gorana Kostića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Goran Kostić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 002326 10 Kž od 9. novembra 2010. godine;
Taib Čolaković, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 006530 10 Kz od 3. decembra 2010. godine;
Dalibor Jorgić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 002883 10 Kž 2 od 1. marta 2011. godine;
Safet Maglić, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 027640 11 Kž od 17. maja 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-175/11 Goran Kostić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banja Luke, podnio je 12. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 002326 10 Kž od 9. novembra 2010. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo razbojništvo iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. i člana 23. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka, a posebno oštećenog S.K., zapisnike o prepoznavanju lica i predmeta, zapisnike o pretresu stana, drugih prostorija i vozila, zapisnike o dobrovoljnoj predaji predmeta, potvrde o privremeno oduzetim predmetima, fotodokumentaciju i druge dokaze, izveo pravilan zaključak da je apelant izvršio krivično djelo za koje je oglašen krivim tom presudom, preduzimanjem radnji izvršenja opisanih u izreci presude. Također, Vrhovni sud je naveo da je za takav zaključak presuda Okružnog suda dala uvjerljive razloge uz sadržajnu analizu provedenih dokaza koje razloge je kao mjerodavno obrazloženje prihvatio i taj sud.
2. AP-1468/11 Taib Čolaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupaju Dženana Smailbašić i Nusret Gluhić, advokati iz Sarajeva, podnio je 29. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 006530 10 Kz od 3. decembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. septembra 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo prevara iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, uz mogućnost zamjene iste kaznom zatvora, ukoliko je ne plati u roku od 30 dana, i to na način što će se za svakih započetih 50,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora. Naime, Kantonalni sud je konstatovao da je izvršio uvid u prvostepenu presudu i dokaze izvedene u prvostepenom postupku, te našao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, iz kojeg proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo, na način i u vrijeme kako je to opisano u izreci prvostepene presude.
3. AP-2447/11 Dalibor Jorgić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 14. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 002883 10 Kž 2 od 1. marta 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju više puta. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo razbojništvo iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu je izrečena zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je neosnovan žalbeni prigovor apelanta da je povrijeđen Krivični zakon, jer je prvostepeni sud na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, taj zakon pravilno primjenio.
4. AP-3244/11 Safet Maglić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnio je 12. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 027640 11 Kž od 17. maja 2011. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena uslovna osuda, tako što mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine po pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da kako je prvostepeni sud pravilno postupio kada je radnje iz izreke prvostepene presude pravno označio kao navedeno krivično djelo, za što je u pobijanoj presudi naveo konkretne razloge, konkretizujući šta predstavlja subjektivne i objektivne elemente predmetnog krivičnog djela, to se ni prigovor pogrešne primjene Krivičnog zakona nije mogao prihvatiti od strane tog suda.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-175/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić