Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1982/11 (P. Š.,„Brotnjopromet“ d.o.o. Čitluk,K. T.,A.S.,S. P.,D. K.,M. Z.,I.A. i R.P.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1982/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1982/11, rješavajući apelacije Pere Šakote i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Pero Šakota, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Rs 000399 09 Rev od 2. februara 2011. godine;
„Brotnjopromet“ d.o.o. Čitluk, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 007683 11 Rev od 12.
aprila 2011. godine;
Kasim Tukić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009 0 GŽ 08 004042 od 16. aprila 2010. godine;
A.S., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 014739 10 Rev od 19. maja 2011. godine;
Sveto Petoš, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 012576 09 Rev od 15. juna 2011. godine;
Dragan Kovačić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 036205 10 Rsž od 21. juna 2011. godine;
Milorad Zajović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 058276 10 Rev od 27. jula 2011. godine;
I.A. i R.P., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 023624 11 Rev od 18. augusta 2011.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1982/11 Pero Šakota (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banja Luke, podnio je 3. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Rs 000399 09 Rev od 2. februara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja MUP-a RS od 9. jula i 19. augusta 2004. godine, da se naloži tuženoj da ga vrati na posao i rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, da se tužena obaveže da mu isplati štetu na ime obračunatih i nesiplaćenih plata, da izvrši uplatu razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, da mu isplati naknadu toplog obroka i naknadu regresa za godišnii odmor, za određene vremenske periode i u određenim novčanim iznosima, sve pobliže precizirano u izreci drugostepene presude.U obrazloženju presude, Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da je drugostepeni sud našao da iz Odluke Visokog predstavnika za BiH proizlazi da je apelantu zabranjeno obavljanje bilo kakve funkcije (a ne samo javne) u MUP-u RS i da je navedena Odluka obavezujuća i da osporena rješenja tužene imaju samo deklaratorni karakter dok je predmetna Odluka konstitutivni akt, pa je zbog toga žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da je drugostepena odluka na zakonu zasnovana.
2. AP-3015/11 „Brotnjopromet“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Častimir Mandarić, advokat iz Mostara, podnio je 22. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 007683 11 Rev od 12. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništeno je rješenje apelanta od 20. oktobra 2000. godine i djelimično rješenje Kantonalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu od 14. marta 2001. godine i to u dijelu kom je odbijena žalba tužiteljice na rješenje apelanta kojim joj je utvrđen status radnika na čekanju i utvrđeno je da je tužiteljica u statusu radnika na čekanju od 3. aprila 1992. do 6. maja 2000. godine, a apelant je obavezan da joj uplati odgovarajuće doprinose i poreze na plaću i u vezi sa plaćom za period od 3. aprila 1992. do 2. februara 2000. godine.
3. AP-3343/11 Kasim Tukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Nadira Omahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009 0 GŽ 08 004042 od 16. aprila 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je odbijen da tužbenim zahtjevom kojim je tražio isplatu naknade na ime plate za mjesece februar i mart 2001. godine, kao i na ime regresa za 1999. godinu u određenim novčanim iznosima, pobliže preciziranim u izreci presude. Predmetna odluka je donesena u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu.
4. AP-3426/11 A.S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 26. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 014739 10 Rev od 19. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalbe parničnih stranaka su djelimično uvažene i prvostepena presuda preinačena u odnosu na zakonske zatezne kamate po osnovu plate i regresa, te u odnosu na troškove parničnog postupka, u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, a sve pobliže precizirano u izreci i obrazloženju drugostepene presude.
5. AP-3527/11 Sveto Petoš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Krivaje, kojeg zastupaju Ružica Topić i Nebojša Makarić, advokati iz Banja Luke, podnio je 6. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 012576 09 Rev od 15. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju, u kojem apelant tužbenim zahtjevom traži zaštitu prava po osnovu rada i radnog odnosa, osporenom konačnom odlukom djelimično su uvažene žalbe apelanta i tuženog izjavljene protiv prvostepene presude, a sve pobliže precizirano u izreci drugostepene presude. Vrhovni sud je, između ostalog, konstatovao da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita.
6. AP-3685/11 Dragan Kovačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 15. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 036205 10 Rsž od 21. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je odbijen da tužbenim zahtjevom kojim je tražio isplatu naknade na ime plate za mjesece januar i februar 2001. godine, kao i na ime regresa za 2000., 2001. i 2002. godinu u određenim novčanim iznosima, pobliže preciziranim u izreci presude. Kantonalni sud je donio odluku u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu.
7. AP-3767/11 Milorad Zajović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banja Luke, podnio je 23. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 058276 10 Rev od 27. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena, po osnovu odluke od 1. jula 1988. godine, obaveže da mu isplati određeni novčani iznos. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, konstatovao da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta.
8. AP-3830/11 I.A. i R.P. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijele su 28. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 023624 11 Rev od 18. augusta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom revizija apelantica je djelimično usvojena u odnosu na odbijajući dio drugostepene presude kojim je prvoapelantica odbijena u cijelosti za utuženi period, pobliže preciziran u izreci presude, a drugoapelantica za period od augusta 2005. do 1. januara 2007. godine za isplatu novčanih iznosa na ime povećanja plate po osnovu rezultata rada i preinačena tako da je žalba tuženog u tom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena, a u preostalom dijelu u odnosu na drugoapelanticu, revizija je odbačena. Isto tako, osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelantica za naknadu troškova u parničnom postupku. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je predmetna odluka donesena u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1982/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić