Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1989/11 (S. G.,S. B.,N. T.,„Avanti“ d.o.o. Sarajevo,M. P.,H.M.,A. Č.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1989/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine u predmetu broj AP-1989/11, rješavajući apelacije Sulejmana Gunića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sulejman Gunić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037105 10 Rev od 5. aprila 2011. godine;

Senad Berberović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 004968 10 Rev od 10. februara 2011. godine;

Neđo Tešanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000441 10 Rev od 24. februara 2011.

godine;

„Avanti“ d.o.o. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 015032 09 Rev od 15.

februara 2011. godine;

Milan Pilipović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 000408 09 Rev od 6. aprila 2011. godine;

H.M., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 000074 10 GZ od 18. marta 2011. godine;

Aleksandar Čereković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002505 09 Rev od 5.

aprila 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1989/11 Sulejman Gunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Ranko Miletić, advokat iz Banja Luke, podnio je 4. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037105 10 Rev od 5. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže da mu preda u posjed njegov putnički automobil marke VW Golf, pobliže preciziran u izreci presude, koji je mobilisan 16. jula 1992. godine, a koje obaveze se tužena može osloboditi isplatom određenog novčanog iznosa. Predmetna odluka je donesena u smislu odredbe člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima.

2. AP-2027/11 Senad Berberović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kao zakonski nasljednik tužitelja S.B., tj. svog preminulog oca, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 004968 10 Rev od 10. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cjelini kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja S.B. i Dž.B. kojim su tražili da se ustanovi da su oni vlasnici sa po ½ dijela zemljišta, pobliže preciziranog u izreci prvostepene presude, a što je tuženi dužan priznati, te im predati u posjed i slobodno raspolaganje predmetno zemljište, kao i pristati da se tužitelji u zemljišnim knjigama na osnovu presude upišu kao vlasnici istog zemljišta sa po ½ dijela. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je prihvatio kao pravilna činjenična utvrđenja nižestepenih sudova da su tuženi i njegov pravni prednik faktički posjednici spornih nekretnina od 1949. godine, kao i to da su nižestepeni sudovi, bez obzira što je majka tužitelja bila upisana kao njihov posjednik, našli da je tuženi saglasno odredbi člana 28. stav

4. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, u vezi sa članom 72. stav 3. tog zakona, na predmetnim nekretninama stekao pravo svojine održajem, te da je primjenom odredbe člana 37. st. 1. i 2. navedenog zakona tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan jer nisu dokazali da su vlasnici nekretnina koje tuženi drži u posjedu.

3. AP-2082/11 Neđo Tešanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavice, kojeg zastupa Mirza Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000441 10 Rev od 24. februara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 29. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili da se utvrdi da su stekli pravo svojine na ½ porodične stambene zgrade koja je izgrađena u Sarajevu, te pravo korištenja na ½ zemljišta na kome je ta zgrada izgrađena, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, a što je apelant dužan priznati i trpiti da se u zemljišnim knjigama izvrši upis prava svojine odnosno korištenja na tim nekretninama u korist tužitelja. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su prednik tužitelja i tuženi na osnovu usmenog ugovora, zajedničkim ulaganjem sredstava, kupili zemljište i na istom sagradili dupleks kuću, pa su pravilnom primjenom materijalnog prava, tj. odredbe člana 24., a u vezi sa članom 22. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, ustanovili da je pravno valjan usmeni ugovor stranaka o izgradnji predmetne kuće (član 73. Zakona o obligacionim odnosima), zaključen 1964. godine i realizovan 1971. godine, zatim, zatim, da je osnovan zahtjev tužitelja za utvrđivanje da su zemljište i predmetna kuća zajedničko vlasništvo parničnih stranaka, kao i da je udio parničnih stranaka u izgradnji isti.

4. AP-2223/11 „Avanti“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 015032 09 Rev od 15. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, temeljen na odredbama čl. 27., 28., 29. i 30. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kojim je tražio da se utvrdi da je vlastitim sredstvima izvršio dogradnju stambeno poslovne zgrade, prizemlje, koja se nalazi u Sarajevu, pobliže precizirana u izreci prvostepene presude, te da je tužena dužna priznati apelantu pravo vlasništva na dograđenom dijelu površine 16,30 m2 i trpiti da se on upiše kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, polazeći od činjeničnih utvrđenja, a posebno od činjenice da je izvršenim radnjama apelant dogradio poslovni prostor u ime i za račun tužene, odbili apelanta sa tužbenim zahtjevom uz pravno obrazloženje da se u predmetnoj pravnoj stvari ne može primjeniti institut sticanja prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu odnosno građevinskom objektu, a koji pravni stav je prihvatio i taj sud.

5. AP-2281/11 Milan Pilipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banja Luke, podnio je 30. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 000408 09 Rev od 6. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju preda u posjed slobodne od lica i stvari nekretnine, pobliže precizirane u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da su odluke nižestepenih sudova, kojima su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da tužitelju, kao vlasniku predmetnih nekretnina, po prestanku ugovora o zakupu (otkazom ugovora) pripada pravo posjeda na predmetnim nekretninama, pravilne i zakonite.

6. AP-2475/11 H.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Vukan Šelver, advokat iz Kotor Varoši, podnio je 14. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 000074 10 Gz od 18. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta i tužitelja M.M. kojim su zahtijevali utvrđivanje da su oni suvlasnici sa dijelom ½ površine od 20.700 m2 katastarske parcele, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, što je tuženi dužan priznati i trpiti da se na osnovu presude uknjiže kao suvlasnici na dijelu odnosne parcele koji dio je obojen smeđom bojom na skici lica mjesta i crvenom bojom na kopiji katastarskog plana. Naime, Okružni sud je konstatovao da je prvostepeni sud, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio da su tužitelji bili dužni dokazati ne samo svoj osnov sticanja prava svojine, već i osnov sticanja prava svojine svog prednika, odnosno svog oca, kao i da je predmetno zemljište po starom katastarskom i šumskom planu bilo upisano kao državno, pa je pozivom na odredbu člana 20. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima i odredbe čl. 226. stav 1. i 261. stav 1. Zakona o udruženom radu, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

7. AP-2924/11 Aleksandar Čereković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 15. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002505 09 Rev od 5. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretninu „Dućan“, koja se nalazi u Mostaru, pobliže precizirana u izreci prvostepene presude, i da mu na ime korištenja predmetne nekretnine isplati mjesečne iznose od po 720,00 KM počev od 1. januara 2000. godine pa do pravomoćnosti presude. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da kako iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da nekretnina čiji povrat apelant traži više ne postoji, jer ne postoji identitet između novoizgrađenog objekta i poslovnog prostora čija se predaja traži, to je pravilan pravni stav nižestepenih sudova kada su zaključili da osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz odredaba člana 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1989/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1989/11 (S. G.,S. B.,N. T.,„Avanti“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio