Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2015/11 („Anix“ d.o.o. Miričina,„Elektrokontakt“ d.o.o. Sarajevo,A.M.,V.N.,„HoldIna“ d.o.o. Sarajevo,„Sinecop“ d.o.o. Laktaši,E. P.-H.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2015/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2015/11, rješavajući apelacije „Anix" d.o.o. Miričina i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Anix“ d.o.o. Miričina protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 PS 000259 09 REV od 27.
januara 2011. godine;
„Elektrokontakt Sa“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 PS 015192 09 REV od 29. marta 2011. godine;
A.M. protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 002200 10 REV od 5. aprila 2011. godine;
V.N. protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050831 09 GZ od 27. maja 2011. godine;
„HoldIna“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 PS 008317 11 PŽ od 12. maja 2011. godine;
„Sinecop“ d.o.o. Laktaši protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 PS 035632 09 REV od 28. jula 2011.
godine;
Ernest Pašić-Hasikić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000523 10 REV od 12. maja 2011.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2015/11 „Anix“ d.o.o. Miričina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Miričine, kojeg zastupa Amir Morankić advokat iz Tuzla, podnio je 6. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 PS 000259 09 REV od 27. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže na isplatu duga po osnovu ugovora o usluzi za formiranje kartonaže. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno, nakon provedenog dokaznog postupka, da apelant nije dokazao da je izvršio svoje obaveze iz predmetnog ugovora, pa nema osnova ni da zahtjeva od tuženog ispunjenje njegove ugovorne obaveze. Pored toga je zaključeno da je neosnovan navod apelanta da se u spisu predmeta nalaze dva nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, imajući u vidu da je u predmetnom postupku rješenjem prvostepenog suda određen jedan vještak financijske struke koji je postupio po tom rješenju i sačinio svoj nalaz i mišljenje, koji je i cijenjen u predmetnoj pravnoj stvari prilikom odlučivanja.
2. AP-2693/11 „Elektrokontakt“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 PS 015192 09 REV od 29. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže na isplatu duga-troškovi računa. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da ugovorom o kupoprodaji i aneksom tog ugovora nije ugovorena među parničnim strankama obaveza tuženog da snosi troškove legalizacije objekata prodatih apelantu. S tim u vezi je zaključeno da potraživanje apelanta ne proizlazi iz navedenog ugovora, niti su izdaci koje je imao apelant izdaci učinjeni za tuženog u smislu odredbi člana 218. Zakona o obligacionim odnosima.
3. AP-2959/11 A.M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 15. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 002200 10 REV od 5. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na isplatu duga tužitelju po osnovu isporučene električne energije. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da apelant, kao kupac električne energije, nije platio račune koji se potražuju predmetnom tužbom, a da je na osnovu financijske kartice vidljivo da je postojala potrošnja električne energije. Također, odbačen je zahtjev Jerke Čilića za naknadu troškova privremenog zastupnika. S tim u vezi je konstatovano da je Jerko Čilić postavljen na osnovu sudskog rješenja kao privremeni zastupnik apelanta u predmetnom parničnom postupku zbog nepoznatog boravišta apelanta. Slijedom navedenog je zaključeno da o nagradi i naknadi troškova privremenog zastupnika za posebne slučajeve, bez obzira da li je ta osoba advokat ili neko drugo lice, odlučuje organ starateljstva u upravnom postupku, a ne sud primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku o troškovima parničnog postupka.
4. AP-3095/11 V.N. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 1. avgusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050831 09 GZ od 27. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelantica kao tužena obavezana na isplatu duga i naknadu troškova postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da tužitelju pripada pravo na naknadu, kao privremenom korisniku stana na kojem je apelantica bila nosilac stanarskog prava, za sredstva koja je uložio da bi učinio neophodne i korisne radove, jer je time predmetni stan doveo u stanje u kome je postao podoban za stanovanje.
5. AP-3118/11 „HoldIna“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Tomislav Lucić, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. avgusta 2011. godine godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 PS 008317 11 PŽ od 12. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže na isplatu duga u vidu zakonskih kamata. Apelant je, također, obavezan na naknadu troškova postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da plaćanje glavnog duga od strane tuženog, po proteku roka zastarjevanja, nije moglo imati pravni učinak prekida zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi je zaključeno da navedeno plaćanje ima karakter priznanja samo glavnog duga, a ne i zakonskih zateznih kamata kao sporednih potraživanja, kako to smatra apelant.
6. AP-3310/11 „Sinecop“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), iz Laktaša, kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. avgusta 2011. godine godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 PS 035632 09 REV od 28. jula 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže na isplatu na ime duga. Također, apelant je obavezan da naknadi tuženoj troškove parničnog postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je apelant vršio Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) isporuku određene robe u periodu od 1992. do 1994. godine, te da je načelnik generalštaba VRS u maju 1999. godine dao izjavu kojom priznaje apelantu predmetno potraživanje. S tim u vezi je zaključeno da navedeno lice nije imalo ovlaštenje da tadašnjeg ministra odbrane da apelantu prizna dug koji je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, te da navedena izjava nije mogla proizvesti pravni učinak kojom se zastarjelost tog potraživanja prekida prema odgovarajućim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (čl. 360, 374. stav 1. i 387. stav 1.).
7. AP-3344/11 Ernest Pašić-Hasikić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnio je 19. avgusta 2011. godine godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000523 10 REV od 12. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže na isplatu duga, odnosno novčanih sredstava koje je apelant uložio u adaptaciju stana. Apelant je, također, obavezan na naknadu troškova postupka tuženoj. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je tužena dala apelantu, kao privremenom korisniku, zajedničke prostorije zgrade koje su bile namijenjene za veš kuhinju, te da je apelant svojim sredstvima adaptirao navedene prostorije u stan za stanovanje. S tim u vezi je zaključeno da predmetni tužbeni zahtjev nije osnovan u smislu odredbe člana 18. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iz razloga što apelant nije uložio sredstva u stan tužene, niti je tužena na spornom prostoru stekla stanarsko pravo, pa stoga nema ni neosnovanog obogaćenja na njenoj strani. Također je zauzet stav da se iz odredaba o otkupu stana ne može zaključiti da je tužena otkupila sporni dio koji je koristio apelant, nego da je sa stanom otkupila samo pripadajući dio dijela zgrade koji pripada svim zajedničarima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2015/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić