Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2157/11 (Gp "Gradip" AD Prnjavor,R. K., A. Č. i S. K.,V. B. i N. B.,,Milena Tubić Zahida Ćoralić)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2157/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2157/11, rješavajući apelacije Gp "Gradip" AD Prnjavor i drugih., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Gp "Gradip" AD Prnjavor, protiv rješenja VIŠI PRIVREDNI SUD BANJA LUKA broj 57 0 PS 008764 11 PŽ od 28. februara 2011. godine;

R. K., A. Č. i S. K., protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 012359 11GŽ od 20. maja 2011. godine;

Vlado Bogdanić i Novo Bjelančević, protiv rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 004302 10 2 P od 8. decembra 2010.

godine;

Zahida Ćoralić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 001669 11 REV od 7. juna 2011.

godine;

Milena Tubić, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 003378 11 GŽ od 28. juna 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2157/11 Gp "Gradip" AD Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vujadin Ljubojević advokat iz Prnjavora, podnio je 23. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 PS 008764 11 PŽ od 28. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant smetao tužitelja u posljednje mirnom posjedu prava prolaza kroz haustor u lučko-poslovnoj zgradi u Prnjavoru, na način bliže opisan u dipozitivu rješenja, te mu je naloženo da uspostavi ranije posjedovno stanje, ukloni postavljena vrata i omogući tužitelju prolaz pješke i vozilima, te da se ubuduće kloni ovakvog ili sličnog smetanja. U postupku je utvrđeno da je tužitelj dokazao da je bio posljednji faktički i mirni posjednik prolaza kroz haustor, a da ga je apelant omeo u njegovom posjedu, pa tužitelju u skladu sa članom 75. Zakona o svojinsko pravnim odnosima pripada pravo na zaštitu.

2. AP-3182/11 R. K., A. Č. i S. K. (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Uskoplja, koje zastupa Midhat Gekić advokat iz Gornjeg Vakufa-Uskoplje, podnijeli su 9. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 012359 11GŽ od 20. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su ih tuženi smetali u mirnom i faktičkom posjedu poslovnih prostorija na način da su tužitelji bez saglasnosti apelanata kao ranijih korisnika poslovnog prostora izvršili rušenje i demontažu njihovih poslovnih prostorija-ugostiteljskog objekta koji su tužitelji na temelju ugovora o kupoprodaji koristili kao svoje, onemogućivši time apelantima posjed i redovno korištenje spornih poslovnih prostorija, te da im se naloži da obustave sve radove na demontaži i rušenju poslovnih prostorija, i zabrani svako slično uznemiravanje. U postupku je utvrđeno da apelanti u vrijeme rušenja i demontaže predmetnih poslovnih prostorija od strane tuženih nisu vršili faktičku vlast na spornim poslovnim prostorijama, tj. nisu bili u posjedu poslovnog prostora pa im ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu u smislu Zakona o svojinsko pravnim odnosima, dok je pitanje vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru koje sporno među strankama, pravno pitanje koje se rješava u drugoj vrsti postupka.

3. AP-3311/11 Vlado Bogdanić i Novo Bjelančević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Teslića, koje zastupa Marijan Savić advokat iz Teslić, podnijeli su 17. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 004302 10 2 P od 8. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su apelanti smetali tužitelja u posljednjem faktičkom posjedu vodovoda na način bliže opisan u dispozitivu rješenja, usljed čega je tuženi ostao bez vode u svojoj kući, pa im je naloženo da prestanu sa smetanjem i crijevo za vodu spuste do bazena i jadan primjerak ključa kojim otvaraju vrata na glavnom bazenu predaju tužitelju. U postupku je nesporno utvrđeno da je tužitelj mirni posjednik zajedničkog bazena za vodu, a da usljed radnji koje su apelanti poduzeli nema dotok vode u svojoj kući, te mu stoga pripada pravo na posjedovnu zaštitu u smislu odredaba člana 78. stav 1. Zakona o svojinsko pravnim odnosima.

4. AP-3409/11 Zahida Ćoralić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Emira Imširević advokatica iz Bihaća, podnijela je 26. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 001669 11 REV od 7. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da ju je tuženi smetao u posljednjem mirnom posjedu nekretnine na način da je postavio metalne stubove na njenoj parceli i posjekao voće, čime je u cjelosti oduzeo apelantici posjed njene nekrentine, te da mu sud naloži da ukloni sporne stubove i zabrani mu takvo i slično smetanje i uznemiravanje posjeda nekretnine. U postupku je utvrđeno da u konkrentom slučaju nisu ispunjeni uslovi za posjedovnu zaštitu u smilu člana 83. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, jer apelantica nije bila posljednji mirni posjednik sporne nekretnine, a koju je tuženi koristio kao jedini prilaz svojoj kući i zemljištu.

5. AP-3439/11 Milena Tubić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Javorana, koju zastupa Šelver Vukan advokat iz Kotor Varoši, podnijela je 29. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 003378 11 GŽ od 28. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužilac posljednji mirni i faktički posjednik poslovnog prostora i električnog brojila, te da je smetan u tom posjedu od strane apelantice na način što je apelantica isključila električno brojilo i onemogućila tužitelja da nesmetano koristi električnu energiju, a time i poslovni prostor, što je apelantica dužna priznati i dozvoliti povrat u pređašnje stanje, te se suzdržati od ovakvog ili sličnog smetanja ubuduće. U postupku je nesporno utvrđeno da je tužitelj posljednji mirni posjednik predmetnog poslovnog prostora po osnovu ugovora o zakupu zaključenog sa prednikom apelantice kao vlasnikom poslovnog prostora, te da ga je apelanticama smetala u posjedu na ranije opisani način, pa mu u skladu sa odredbama člana 599. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 70. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima pripada pravo na posjedovnu zaštitu protiv apelantice kao nasljednice zakupodavca.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2157/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2157/11 (Gp "Gradip" AD Prnjavor,R. K., A… | Sudska praksa | Aktio