Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2216/11 (M. K.,D. P.,R. A.,M. A.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2216/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2216/11, rješavajući apelacije Marka Kalfića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Marko Kalfić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 002359 10 REV od 22. februara 2011.
godine;
Danijela Petrović, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002877 10 GŽ od 19. maja 2011. godine;
Rajko Antić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 003028 11 REV od 12. jula 2011. godine;
Mirela Arnautović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 00916 10 REV od 16. juna 2011.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2216/11 Marko Kalfić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kakanj, podnio je 26. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 002359 10 REV od 22. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i F.K. kojim je tražio da se izuzme iz utvrđene granice između šume i zemljišta u društvenoj svojini nekretnina pobliže navedena u dispozitivu presude i da im se vrati u vlasništvo kao i da se upišu na predmetnoj nekretnini kao suvlasnici sa dijelom ½, da im se naknade troškovi za porušenu kuću i štalu i da im se obezbjedi prilazni put do predmetne nekretnine. U postupku je utvrđeno da apelant i F.K. tokom postupka nisu dokazali da su stekli pravo vlasništva na jedan od načina propisan Zakonom o vlasničko pravnim odnosima, pa je njihov tužbeni zahtjev neosnovan. Također je zaključeno da je neosnovan i tužbeni zahtjev apelanta i F.K. u pogledu naknade štete za porušenu kuću i štalu jer nisu dokazali da je tužena štetu pričinila u smislu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, nisu precizirali visinu štete, niti su predlagali dokaze na tu okolnost. Na koncu, zaključeno je da je neosnovan i tužbeni zahtjev u dijelu kojim apelant i F.K. traže da se obezbjedi pristup predmetnoj nekretnini jer nisu dokazali u smislu člana 59. Zakona o vlasničko pravnim odnosima da koriste predmetne nekretnine niti su označili koja je to poslužna nekretnina.
2. AP-3037/11 Danijela Petrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnijela je 27. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002877 10 GŽ od 19. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da D.D. „Izgradnja“ Brčko (u daljnjem tekstu: tužitelj-protivtuženi) ima valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na poslovnom objektu u Brčkom, kao i pravo građenja, a što su apelantica i ostali tuženi-protivtužitelji dužni priznati i trpjeti da se tužitelj-protivtuženi u javnim knjigama uknjiži i evidentira kao vlasnik i nosilac prava građenja sa dijelom 1/1. Osim toga, odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev koji su podnijeli aplantica i ostali tuženi-protivtužitelji, a kojim su tražili da sud obaveže tužiteljaprotivtuženog da im vrati u posjed sporne nekretnine. U postupku je utvrđeno da je tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog usvojen primjenom odredaba člana 22. i 207. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u vezi sa čl. 20. i 28. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima koje uređuju sticanje prava vlasništva dosjelošću, a obzirom da je dokazan osnovanost tužbenog zahtjev tužitelja-protivtuženog, protivtužbenom zahtjevu apelantice i ostalih tuženih-protivtužitelja se ne može udovoljiti.
3. AP-3328/11 Rajko Antić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, podnio je 12. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 003028 11 REV od 12. jula 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. augusta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na nekretnini bliže opisanoj u dipozitivu presude, te da se upiše kao vlasnik te nekretnine u zk ulošku, a što su tuženi dužni priznati i trpjeti upis prava vlasništva, uz istodobno brisanje prava vlasništva tuženih iz pomenutog zk uloška. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao dosjelošću, kako u tužbi tvrdi, jer bez obzira koliko je trajao njegov posjed sporne nekretnine, iz provedenih dokaza proizilazi da je apelant bio nesavjestan posjednik tih nekretnina, pa je njegov tužbeni zahtjev neosnovan.
4. AP-3541/11 Mirela Arnautović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Maja Škoro advokatica iz Mostara, podnijela je 7. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 00916 10 REV od 16. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahjev kojim je tražila da se utvrdi da je temeljem kupoprodajnog ugovora stekla pravo vlasništva na suvlasničkim dijelovima tuženih N.K., J.H. i A.G. na nekreninama bliže opisanim u dispozitivu presude što su pomenuti tuženi dužni trpjeti i dopustiti da se njihovo vlasništvo na spornim nekrentinama briše iz zemljišnih knjiga, a da se apelantica evidentira kao nova vlasnica nekretnina, dok je u odnosu na tužene G.K., F.R., J.A., N.M., E.B., i N.M. apelantičin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U odnosu na odbijajući dio presude, postupku je utvrđeno da u konkrentom slučaju ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina između apelantice i punomoćnika tuženih G.K., F.R., J.A., N.M., E.B., i N.M nije zaključen, budući da su pomenuti tuženi dokazali da su sa njihovim punomoćnikom raskinuli ugovor o punomoćstvu prije zaključivanja spornog ugovora o kupoprodaji, pa na temelju takvog ugovora apelantica nije niti mogla steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na suvlasničkim dijelovima pomenutih tuženih. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2216/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić