Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2328/11 (M. D.,M. V.,R. S.,M. Š., S. J.,V. V.,M. J.,D. B.,,S. Ć.,N. O.,R. G.,Z. K.,D. T.,A. H.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2328/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2328/11, rješavajući apelacije Miodraga Davidovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Miodrag Davidović, Milovan Vuković, Rade Stojaković, Mile Šušnjar i Saša Janković protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004369 11 GŽ od 5. aprila 2011. godine;

Vidoje Vidović, Miroslav Jevđević, Slavko Ćirović i Dragoslav Bandanović protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005265 11 Gž od 29. marta 2011. godine;

Nebojša Obradović protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005711 11 GŽ od 17. maja 2011. godine;

Rade Glamočak protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005372 11 GŽ od 26. maja 2011. godine;

Zdravko Kljajić, Davor Bamburić, Dragan Tomić i Dejan Vuković protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005694 11 REV od 12. jula 2011. godine;

Almir Halilović protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001407 11 Gž od 13. aprila 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2328/11 Miodrag Davidović, iz Banje Luke, Milovan Vuković, iz Kneževa, Rade Stojaković, iz Gornje Omarske, Mile Šušnjar, iz Banje Luke, i Saša Janković, iz Banje Luke,(u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luka, podnijeli su 6. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 004369 11 GŽ od 5. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata koji su podnijeli radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plata i drugih naknada), te su apelanti obavezani da tuženoj naknade troškove postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da su apelantima, kao vojnim licima preuzetim iz Vojske Republike Srpske u Oružane snage Bosne i Hercegovine, predmetna potraživanja u prelaznom-spornom periodu isplaćivana primjenom odredbi člana 185. stav 1. i člana 188. Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine iz 2005. godine. S tim u vezi je zaključeno da je neosnovan navod apelanata da su se u njihovom slučaju trebale primijeniti relevantne odredbe Privremene odluke o platama i naknadama za profesionalna vojna lica u institucijama odbrane Bosne i Hercegovine iz 2004. godine.

2. AP-2329/11 Vidoje Vidović, iz Rudog, Miroslava Jevdževića, iz Čajniča, Slavka Ćirovića, iz Rudog, i Dragoslava Bandovića, iz Rudog (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banja Luka, podnijeli su 6. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda BiH broj S1 3 P 005 265 11 REV od 18. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari je presuda Suda BiH broj S1 3 P 005265 11 Gž od 29. marta 2011. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata koji su podnijeli radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plata i drugih naknada), te su apelanti obavezani da tuženoj naknade troškove postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da su apelantima, kao vojnim licima preuzetim iz Vojske Republike Srpske u Oružane snage Bosne i Hercegovine, predmetna potraživanja u prelaznom-spornom periodu isplaćivana primjenom odredbi člana 185. stav 1. i člana 188. Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine iz 2005. godine. S tim u vezi je zaključeno da je neosnovan navod apelanata da su se u njihovom slučaju trebale primijeniti relevantne odredbe Privremene odluke o platama i naknadama za profesionalna vojna lica u institucijama odbrane Bosne i Hercegovine iz 2004. godine.

3. AP-2948/11 Nebojša Obradović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 005711 11 GŽ od 17. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta koji je podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plata i drugih naknada), te je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da su apelantu, kao vojnom licu preuzetom iz Vojske Republike Srpske u Oružane snage Bosne i Hercegovine, predmetna potraživanja u prelaznom-spornom periodu isplaćivana primjenom odredbi člana 185. stav 1. i člana

188. Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine iz 2005. godine. S tim u vezi je zaključeno da je neosnovan navod apelanta da su se u njegovom slučaju trebale primijeniti relevantne odredbe Privremene odluke o platama i naknadama za profesionalna vojna lica u institucijama odbrane Bosne i Hercegovine iz 2004. godine.

4. AP-3022/11 Rade Glamočak (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 005372 11 GŽ od 26. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen tužbeni zahtjev apelanta koji je podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plata i drugih naknada), te je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da su apelantu, kao vojnom licu preuzetom iz Vojske Republike Srpske u Oružane snage Bosne i Hercegovine, predmetna potraživanja u prelaznom-spornom periodu isplaćivana primjenom odredbi člana 185. stav 1. i člana

188. Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine iz 2005. godine. S tim u vezi je zaključeno da je neosnovan navod apelanta da su se u njegovom slučaju trebale primijeniti relevantne odredbe Privremene odluke o platama i naknadama za profesionalna vojna lica u institucijama odbrane Bosne i Hercegovine iz 2004. godine.

5. AP-3024/11 Zdravko Kljajić, iz Banje Luke, Davor Bamburić, iz Banje Luke, Dragan Tomić, iz Banje Luke, i Dejan Vuković, iz Dervente (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luka, podnijeli su 26. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 005694 11 REV od 12. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata koji su podnijeli radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plata i drugih naknada), te su apelanti obavezani da tuženoj naknade troškove postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da su apelantima, kao vojnim licima preuzetim iz Vojske Republike Srpske u Oružane snage Bosne i Hercegovine, predmetna potraživanja u prelaznom-spornom periodu isplaćivana primjenom odredbi člana 185. stav 1. i člana 188. Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine iz 2005. godine. S tim u vezi je zaključeno da je neosnovan navod apelanata da su se u njihovom slučaju trebale primijeniti relevantne odredbe Privremene odluke o platama i naknadama za profesionalna vojna lica u institucijama odbrane Bosne i Hercegovine iz 2004. godine.

6. AP-3633/11 Almir Halilović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Konjica, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula iz Sarajeva, podnio je 13. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda BiH broj S1 3 P 001407 11 REV od 5. septembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 27. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari je presuda Suda BiH broj S1 3 P 001407 11 Gž od 13. aprila 2011. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta koji je podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja tužene, te utvrđenja apelantovog prava na naknadu troškova prevoza na posao i sa posla). Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je rješenjima tužene odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova prevoza uz obrazloženje apelant koristi prevoz koji se ne može smatrati gradskim, te da mu stoga ne pripada pravo osim onog koje je regulisano odredbom člana 26. Pravilnika o plaćama i drugim naknadama profesionalnih vojnih lica na službi u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Također je konstatovano da apelant ostvaruje naknadu troškova na ime odvojenog života od porodice u smislu odredbe člana 47. navedenog Pravilnika, pa je zaključeno da mu pripada naknada samo za prevoz u mjestu službovanja, a nikako međumjesni ili međugradski prevoz.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2328/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (iz člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2328/11 (M. D.,M. V.,R. S.,M. Š., S. J.,V… | Sudska praksa | Aktio