Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2532/11 (I. B.,M. P.,G. D.,Z. S.,S. H. i M. K.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2532/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2532/11, rješavajući apelacije Ilije Božića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ilija Božić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 017321 11 GŽ od 20. aprila 2011. godine;

Milorad Pavlović, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 MAL 005665 11 GŽ od 6. juna 2011. godine;

Grozda Dulović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 000250 09 REV od 19. maja 2011. godine;

Zilka Suljić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 000100 10 REV od 14. juna 2011. godine;

Sanel Hadžiabdić i Marijana Krezić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 002677 10 GŽ od godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2532/11 Ilija Božić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, podnio je 22. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 017321 11 GŽ od 20. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zatjev kojim je tražio da mu tuženi predaju u posjed i faktičko raspolaganje dio parcele koja je pripojena javnom putu, kao i da mu solidarno nadoknade materijalnu štetu nastalu proširenjem puta. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da su tuženi pasivno legitimisani u konkretnom slučaju jer se radi o oduzimanju dijela nekretnine radi formiranju javnog puta, koji je u nadležnosti Općine Ugljevik i Mjesne zajednice, kao i da apelant nije dokazao krivicu tuženih za eventualnu materijalnu štetu, niti tvrdnje da su tuženi direktno učestvovali u gradnji puta i zauzimanju spornog zemljišta, zbog čega bi bili u obavezi da mu tu štetu nadoknade.

2. AP-3194/11 Milorad Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vitina, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 MAL 005665 11 GŽ od 6. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi naknadi materijalnu štetu nastalu na imovini-voćnjaku. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao karakter i visinu štete koju je pretrpio na svojim voćkama, niti je sudu predložio izvođenje dokaza na ove okolnosti vještačenjem ili očevidom na licu mjesta, a koje dokaze sud nije ovlašten izvoditi po službenoj dužnosti u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku.

3. AP-3317/11 Grozda Dulović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, Republika Srbija, koju zastupa Goran Dulović advokat iz Beograda, Republika Srbija, podnijela je 17. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 000250 09 REV od 19. maja 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 6. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi solidarno naknade materijalnu štetu nastalu usljed bespravne sječe šume. U postupku je utvrđeno da apelantica nije dokazala postojanje opštih i posebnih pretpostavki za odgovornost tuženih za nastalu štetu, tj. nije dokazala postojanje protivpravne štetne radnje i vezu sa prouzrokovanom štetom, krivicu tuženih za nastalu štetu, niti visinu eventualno pretrpjele štete, zbog čega je njen tužbeni zahtjev neosnovan.

4. AP-3385/11 Zilka Suljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kalesije, koju zastupa Janko Nikolić advokat iz Zvornika, podnijela je 24. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 000100 10 REV od 14. juna 2011. godine. Apelantica je 7. augusta 2013. godine dopunila apelaciju. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj prvotuženi Š. S. i drugotužena Mjesna zajednica Karakanj solidarno naknade materijalnu štetu nastalu prilikom izvođenja građevinskih radova na lokalnom putu, u vidu rušenja ograde, oštećenja vikendice, čupanja stabala voća i uništenja dijela zemljišta koji su u apelantičinom vlasništvu. U postupku je utvrđeno da je nesporno apelantici načinjena materijalna štete prilikom izgradnje lokalnog puta, ali da apelantica u smislu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) nije dokazala da je prvotuženi svojim radnjam prouzrokovao štetu, jer prvotuženi nije bio ni izvođač, investitor radova, niti član građevinskog odbora, kako je apelantica isticala u tužbi, nego je bio koordinator između izvođača radova, investitora i građevinkog odbora. Osim toga, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu zastario, budući da je apelantica za štetu saznala najkasnije u julu 2001. godine, a drugotuženog je obuhvatila tužbom tek 2008. godine, pa su stoga prošli subjektivni rok od tri godine i objektivni rok od pet godina iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO .

5. AP-3684/11 Sanel Hadžiabdić i Marijana Krezić (u daljnjem tekstu: apelantii) iz Mostara, koje zastupa Sesar- Ćurić-Miletić Z.O.U. advokati iz Mostara, podnijeli su 16. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 002677 10 GŽ od godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim je apelant Sanel Hadžiabdić tražio da mu tuženi „Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški naknadi štetu nastalu na njegovom motornom vozilu u saobraćajnoj nezgodi, dok je apelantica Marijana Krezić tražila da joj tuženi naknadi nematerijlnu štetu na ime duševne boli zbog umanjene opće životne aktivnosti, pretrpjele fizičke bolove i strah. U postupku je utvrđeno da iz izvedenih dokaza proizilazi da osiguranik tuženog nije odgovoran za predmetnu saobraćajnu nezgodu, zbog čega apelantima ne pripada pravo na naknadu tražene štete.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2532/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2532/11 (I. B.,M. P.,G. D.,Z. S.,S. H. i… | Sudska praksa | Aktio