Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-259/11 (M. H.,S. K.,A. T.,J. B.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-259/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine u predmetu broj AP-259/11, rješavajući apelacije Maše Hadžalića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Maše Hadžalić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032015 10 Rev od 3. novembra 2010. godine;

Sulejman Kovačević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000643 10 Rev od 22. marta 2011.

godine;

Ante Topić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002676 09 Rev od 18. januara 2011. godine;

Jakuta Bešlagić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000192 09 Rev od 3. februara 2011.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-259/11 Maše Hadžalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banja Luke, podnio je 17. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032015 10 Rev od 3. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor koji je zaključio sa tuženim dana 7. marta 1993. godine i koji je ovjeren kod Osnovnog suda u Banja Luci dana 5. aprila 1993. godine, te slijedom toga da se obaveže tuženi da mu preda u posjed prizemlje porodične kuće, koje je bilo predmetom kupoprodaje i da se uspostavi ranije zemljišno knjižno stanje, a on obaveže da tuženom vrati određeni novčani iznos na ime restitucije, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je predmetnu odluku donio u smislu odredbe člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, te odredbi čl. 26., 28. stav 2. i 140. Zakona o obligacionim odnosima.

2. AP-2009/11 Sulejman Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, podnio je 5. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000643 10 Rev od 22. marta 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom raskinut je ugovor o kupoprodaji predmeta tendera – poslovnog prostora, prodavnica broj 12, zaključen dana 15. juna 2000. godine između tužitelja kao prodavatelja i apelanta kao kupca, te je određeno da tužitelj zadržava uplaćeni iznos kupoprodajne cijene, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se apelant obaveže nadoknaditi mu štetu koju trpi zbog raskida ugovora, odbijen kao neosnovan. Također, odbijen je kao neosnovan i protivtužbeni zahtjev apelanta, pobliže preciziran u izreci prvostepene presude. Predmetna odluka je donesena u smislu odredbi čl. 124., 125., 126. i 132. Zakona o obligacionim odnosima.

3. AP-2148/11 Ante Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 20. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002676 09 Rev od 18. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu i da je slijedom toga tužena dužna da mu vrati određeni novčani iznos. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav nižestepenih sudova da bi jedini pouzdan dokaz za iznesene tvrdnje apelanta o falsificiranju njegovog potpisa na spornom ugovoru bilo grafološko vještačenje. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud na prijedlog apelanta odredio da on provede taj dokaz i pozvao ga da u skladu sa članom 385. stav 1. Zakona o parničnom postupku predujmi potrebne troškove za vještačenje. Nadalje, s obzirom da apelant nije predujmio tražene troškove, prvostepeni sud je odustao od tog dokaza, a kako to propisuje odredba člana 385. stav 3. navedenog zakona. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da je i po ocjeni tog suda pravno utemeljen stav da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da nikada nije zaključio ugovor sporni ugovor sa pravnim prednikom tužene, odnosno da je njegov potpis na tom ugovoru falsificiran, te ga je pravilno sud odbio sa tužbenim zahtjevom, jer snosi negativne posljedice primjene pravila o teretu dokazivanja (član 123. stav 1. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku).

4. AP-2207/11 Jakuta Bešlagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Salko Pilav, advokat iz Sarajeva, podnijela je 26. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000192 09 Rev od 3. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi isplati određeni novčani iznos, radi ispunjenja ugovora o zakupu stana. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi odbili apelanticu sa tužbenim zahtjevom za isplatu zakupnine na osnovu ocjene da ona tokom postupka nije dokazala činjenice na kojima je zasnivala svoj tužbeni zahtjev, kao i da su, neovisno od toga, nižestepeni sudovi pravilno cijenili osnovanim istaknuti prigovor o zastarjelosti potraživanja i donijeli odluke u smislu čl. 372. i 375. Zakona o obligacionim odnosima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-259/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-259/11 (M. H.,S. K.,A. T.,J. B.) | Sudska praksa | Aktio