Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2712/11 (M. M.,M. M.,Petar-Pjer Marković i M. M. i M. S.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ugovor o poklonu
  • Mjera obezbjeđenja
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2712/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2712/11, rješavajući apelacije Mehmeda Mahića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mehmed Mahić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002805 06 GŽ od 1. aprila 2011. godine;

Mira Milisavić, Petar-Pjer Marković i Milica Marković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001051 09 Rev od 19. maja 2011. godine;

Milorad Savić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000150 09 Rev od 16. marta 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2712/11 Mehmed Mahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 6. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002805 06 GŽ od 1. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništavosti ugovora o prodaji nekretnine, zaključenog između prvotuženog i drugotuženog, i brisanje upisa na osnovu navedenog ugovora, te je odbijen apelantov alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor zaključen između prvotuženog i drugotuženog i da se imaju brisati upisi izvršeni na temelju određenog rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi. U toku postupka je utvrđeno da su tuženi u skladu sa važećim Zakonom o građevinskom zemljištu i Zakonom o prostornom uređenju izvršili promet nedovršenog stambenog objekta u obimu kakav je takav promet dozvoljen, te je stoga apelantova tužba odbijena.

2. AP-3222/11 Mira Milisavić iz Australije, Petar-Pjer Marković iz Francuske i Milica Marković iz Francuske (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jasna Babić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 12. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001051 09 Rev od 19. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba prvotužitelja i apelanata radi utvrđivanja ništavosti ugovora o poklonu nekretnine, zaključen između njihovog oca, kao poklodavca, i tužene, kao poklonoprimca, te odbijena je kao neosnovana sudska mjera obezbjeđenja. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni ugovor o poklonu bio sačinjen u zakonom propisanoj formi, potpisan od strane ugovarača i sudski ovjeren, a da na strani poklonodavca nije bilo ni mana volja (prevara i zabluda), te da predmetnim ugovorom nije došlo ni do povrede nužnog nasljednog dijela prvotužitelja i apelanata, s obzirom da je poklonodavac imao i druge nekretnine.

3. AP-3341/11 Milorad Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 22. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000150 09 Rev od 16. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi utvrđenja da je ugovorom zaključenim između apelanta i prvotuženog, apelant zamijenio svoj poslovni prostor uz doplatu, za drugi poslovni prostor, te da navedeni ugovor ima jači pravni osnov za sticanje svojine od ugovora o besplatnom prenosu istog poslovnog prostora od strane trećetužene na drugotuženog, pa je drugotuženi dužan trpjeti da se apelant na osnovu presude upiše kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora i kao nosilac prava zajedničkog korištenja. U toku postupka je utvrđeno da je ugovor koji je apelant zaključio 22. maja 1995. godine sa prvotuženim apsolutno ništav, budući da je zaključen suprotno izričitoj zabrani za sklapanje takvih ugovora sadržanoj u odredbi člana 2. Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanje neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2712/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2712/11 (M. M.,M. M.,Petar-Pjer Marković i… | Sudska praksa | Aktio