Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2766/11 (D. P.,N. B.,A. N.,„Vapri“ d.o.o. Čitluk)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2766/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2766/11, rješavajući apelacije Drage Pivca i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Drago Pivac, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000119 10 REV od 3. septembra 2008.

godine;

Nikola Bajić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 000065 11 GŽ2 od 26. maja 2011. godine;

Ahmed Novalić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 MAL 059338 11 GŽ od 16. maja 2011. godine;

„Vapri“ d.o.o. Čitluk, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 020332 09 REV od 28. aprila 2011.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2766/11 Drago Pivac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Marko Kraljević advokat iz Ljubuškog, podnio je 11. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000119 10 REV od 3. septembra 2008. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan na isplatu novčanog iznosa tužitelju na ime duga. U postupku je utvrđeno da je tužitelj apelantu isporučio određenu količinu građevinskog materijala za izgradnju kuće, sa pratećom otpremnicom i računima, ali je apelant tužitelju samo djelimično platio kupoprodajnu cijenu, zbog čega je sud obavezao apelanta da tužitelju isplati i preostali dio kupoprodajne cijene.

2. AP-2882/11 Nikola Bajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 15. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 000065 11 GŽ2 od 26. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju Veterinarskoj stanici AD Šipovo isplati novčani iznos na ime duga. U postupku je utvrđeno da je apelant kao bivši zaposlenik tužitelja, zaduživo trgovačku robu kod tužitelja, da je o prodatoj robi, za koju je bio materijalno zadužen, polagao pazare u manjim iznosima, na koji način je došlo do manjka robe i novčanih sredstava kod tužitelja, pa ga je sud obavezao da tužitelju isplati novčani iznos na ime duga u vrijednosti razlike između zadužene i prodate robe.

3. AP-3088/11 Ahmed Novalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Šemso Numanović advokat iz Tuzle, podnio je 1. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 MAL 059338 11 GŽ od 16. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo- Filijala Tuzla isplati novčani iznos na ime regresnog duga. U postupku je utvrđeno da je apelant vozeći neregistrirano vozilo prozrokovao saobraćajnu nezgodu u kojoj je nastala materijalna i nematerijlana šteta, koju je tužitelj isplatio oštećenima, pa u smislu član 82. Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine i odluke Biroa osiguranja o davanju ovlaštenja članicama biroa za naplatu regresnih potraživanja, tužitelj ima pravo na regresiranje isplaćenog iznosa štete od apelanta, koji je apelant izbjegavao da dobrovoljno izmiri.

4. AP-3234/11 „Vapri“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slaven Bevanda advokat iz Mostara, podnio je 15. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 020332 09 REV od 28. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio mu tuženi isplati novčani iznos na ime duga po ugovoru o građenju. U postupku je utvrđeno da su apelant i tuženi 1997. godine zaključili ugovor o izgradnji kompleksa punionice boca, da je apelant kao izvođač radova izvršio naručene građevinske radove, a da mu je firma „Circle internaciona“ po ranije ugovorenoj kompenzaciji sa tuženim, za izvedene radove platila ugovorenu cijenu, kao i da se apelant takvom načinu plaćanja nije protivio. Sud je zaključio da činjenica da je treće lice platilo za izvršene radove ne predstavlja zapreku u pogledu načina ispunjenja obaveze, jer obavezu u smislu člana 296. stav 1. ZOO može izvršiti ne samo dužnik neposredno, nego i treće lice, pa je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2766/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2766/11 (D. P.,N. B.,A. N.,„Vapri“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio